Mamini revolucionari

Ziean Ćirjaković
„Ovo se tiče svih!”, pisalo je na parolama koje su studenti nosili ulicama Pariza 1968. godine. U Čikagu su uzvikivali „Ceo svet gleda!” Zahtevi su se stvarno ticali svih i ceo svet je tada gledao u pobunjene studente.

Iako danas postoji gomila razloga za studentski bunt, protesti koje je organizovao „Samoorganizovani studentski pokret 2014. godine” tiču se malo koga. U njih retko pogledaju čak i kolege s Beogradskog univerziteta.

U video-poruci svim studentima Filozofskog fakulteta, koja je na „Jutjubu” postavljena 38. dana protesta, organizatori su nezainteresovane studente pozvali na zbor „da bi prosto shvatili zašto se dešava ovo što se dešava”. Ni u jednom kadru promotivnog filma koji prikazuje scene blokade fakulteta nema više od pet studenata.

Protesti, čiji je glavni zahtev „da se nastavi sve po starom”, ne zanimaju mnogo ni one koji protestuju. Ali, to ne predstavlja iznenađenje. I početkom devedesetih, pre nego što je tranzicija dodatno uzdrmala naše veliko, ali krhko „ja”, strah od bruke, rizika i neizvesnosti ograničavao je studentske proteste.

Koliki se revolucionarni potencijal danas krije u studentima nad kojima lebdi brižna „dron mama” i koji se više od svega plaše blama? Šta nastaje kada se spoji duh vremena oličen u maksimi „ja, ja i samo ja” i kolektivistička kultura koja nalaže podizanje prezaštićene VIP dece?

Proizvod je kontrarevolucionarno sveto trojstvo našeg statusa kvo – opušteno, iskuliraj i sigurica. Dobili smo generaciju studenata koja, kada se konačno pobunila, ne traži promene, već se bori za pravo da se što kasnije suoči sa stvarnošću i ima produženo detinjstvo.

Koliko god balkanska ušuškanost bila turobna i parališuća, staklena zvona su ovde udobna i umirujuća. Po pravilu, bake i deke će dati sve što imaju, čak i kada imaju vrlo malo, a mnoge majke kao da imaju doktorat iz pasivne agresije i odlučnost da žive samo za svoju decu.

Ali, čak i pobunjenike koji uspeju da pobede neumornu mamu i savladaju kulturu bruke i časti, koja u Srbiji uglavnom ne poznaje generacijske razlike, čeka jedna mnogo veća prepreka.

Bunt je postao marketinška udica za usluge mobilne telefonije i druge opsene „giga, mega i ultra” konzumerizma. Kul devojke svoje nepristajanje mogu da izraze u muškom toaletu, tako što će se pobuniti protiv pisoara, a otpor revolucionarnih hipstera oličen je u krađi naramka kukuruza iz polja vrednog seljaka.

To su neke od poruka iz reklama koje smišljaju „penzionisani” buntovnici iz prethodne generacije, tridesetogodišnjaci koji su se odavno „prodali”. Glavni izgovor ovih mlađanih korporativnih kreativaca jeste da „vole svoj posao”. Tanušni „mekbuk er” je njihova lična karta, a sposobnost da hipnotišu „buntovne konzumente” glavna mera njihove tržišne vrednosti.

Manje vredne pseudolevičare uspavale su tatine tranzicione pare i norveške donacije – kul izdavačka kuća ili ljudskopravaški NVO omogućavaju održavanje revolucionarnih iluzija i poželjan status.

Ipak, ne treba olako osuđivati bivše i sadašnje lumpenintelektualce, salonske revolucionare koji skupljaju društveni kapital i unovčavaju duh vremena. Romantično „srpsko proleće” je završeno 5. oktobra i uključili smo se u ukalupljena, turbokapitalistička vremena. Srbija je postala svet i izbor nam se sveo na televizičnog Kurtu i slatkorečivog Murtu, tri rate ili „dozvoljeni minus”, pripejd ili postpejd.

Ne čudi da se mnogim studentima ne žuri da izađu iz mamine šerpe i tatinog novčanika, koliko god da su plitki i istanjeni. I u Srbiji odavno studiraju generacije čiju su budućnost pojeli neoliberalni skakavci.

("Politika", Tema nedelje: "Previranje na državnim fakultetima", 24. 11. 2014)

ВУЧИЋ НАСУПРОТ ОРБАНА И ПУТИНА ИЛИ ЛИБЕРАЛНA НЕДЕМОКРАТИЈА УМЕСТО НЕЛИБЕРАЛНE ДЕМОКРАТИЈЕ И НЕЛИБЕРАЛНЕ НЕДЕМОКРАТИЈЕ

У чему је разлика између Александра Вучића и Виктора Орбана, с којим га је најсмисленије поредити, и колико се променила идеологија Вучићеве...