Liberalna demokratija – sistem za koji nam odavno govore da predstavlja ako ne baš vrhunac dobra, onda zasigurno najmanje zlo – ima brojne moćne neprijatelje. U Srbiji to nisu bili samo Slobodan Milošević i Aleksandar Vučić. Demokratiju ovde već godinama melje i razara moćna mašina kojom upravljaju zapadni centri moći. Ovu drobilicu su tokom prethodne dve decenije vukla tri neokolonijalna imperativa. Na početku beše Haški tribunal, zatim Beogradski Prajd i, poslednjih godina, prihvatanje nezavisnosti albanskog Velikog Kosova. Spoticanje krhke srpske demokratije počelo je ubrzo posle 5. oktobra. U senci zahtevane „pune saradnje sa Tribunalom“, politika je ovde godinama bila svedena na pitanje izručenja optuženih za ratne zločine. To nije bila glavna već jedina stvarna tema i kriterijum. Ubrzo je postalo jasno nešto što se u Srbiji i dan danas redovno gubi iz vida – onog trenutka kada se zapadna pomoć i podrška slabim vladama ovoliko snažno veže za jedno pitanje, onda sva druga postaju n
Писменост је последње уточиште протува које немају шта да кажу