Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за април, 2018

HAG, PRAJD I „PRIŠTINA“: KAKO ZAPAD I NJEGOVI AUTOKOLONIJALNI MINJONI UBIJAJU DEMOKRATIJU U SRBIJI

Liberalna demokratija – sistem za koji nam odavno govore da predstavlja ako ne baš vrhunac dobra, onda zasigurno najmanje zlo – ima brojne moćne neprijatelje. U Srbiji to nisu bili samo Slobodan Milošević i Aleksandar Vučić. Demokratiju ovde već godinama melje i razara moćna mašina kojom upravljaju zapadni centri moći. Ovu drobilicu su tokom prethodne dve decenije vukla tri neokolonijalna imperativa. Na početku beše Haški tribunal, zatim Beogradski Prajd i, poslednjih godina, prihvatanje nezavisnosti albanskog Velikog Kosova. Spoticanje krhke srpske demokratije počelo je ubrzo posle 5. oktobra. U senci zahtevane „pune saradnje sa Tribunalom“, politika je ovde godinama bila svedena na pitanje izručenja optuženih za ratne zločine. To nije bila glavna već jedina stvarna tema i kriterijum. Ubrzo je postalo jasno nešto što se u Srbiji i dan danas redovno gubi iz vida – onog trenutka kada se zapadna pomoć i podrška slabim vladama ovoliko snažno veže za jedno pitanje, onda sva druga postaju n

KOSOVOKRATIJA

Balkan nije samo ostao moćni globalni bauk već nas ubeđuju da nastavlja da proizvodi nove utvare. Poslednja u nizu, koja je podgrejala i mnoge posustale slučajne Srbe i njihove zapadne pastire, jeste „stabilokratija“. Iako je sam pojam smislen i koristan, ono što je problematično jeste njegova relevantnost za razumevanje snažne podrške koju Aleksandar Vučić dobija sa Zapada, kako od konzervativaca kao što je Angela Merkel tako i od zakletih liberala kakav je Džordž Soroš. Nažalost, primenjena na Srbiju, reč stabilokratija mnogo više skriva nego što otkriva. „Podrška EU stabilokratiji u Srbiji je... kontraproduktivna, a čini mi se da je to sve jasnije i partnerima iz EU“, kaže dr Marko Kmezić, predavač na Univerzitetu u Gracu, na kome se smestio Centar za studije Jugoistočne Evrope, jedna od ključnih akademska poluga neokolonijalnog mešanja zapadnih centara moći u našem oklevetanom regionu. Bojim se da je profesor Kmezić, tipičan izdanak beogradskog „nevladinog“ sektora, pobrkao stvarne

Čekajući presudu Šešelju u Hagu... (tekst iz 2008.)

Најтежи посао у Србији (Колумна објављена у недељнику НИН 2008. године, пре него што га је Борис Тадић поклонио парановинарима за које је знао да ће га осакатити) Домаћи сценаристи и драматурзи, добри ђаци угледних професора, Филипа Давида, Небојше Пајкића и Ненада Прокића, имају јако тежак задатак – како да напишу нешто боље и занимљивије од хашке трагикомедије коју три пута недељно можемо гледати на другом програму РТС-а. Сценарио за најбољи шоу на телевизији пише група талентованих аматера окупљених у удружењу које се званично зове “Тужилаштво Међународног кривичног суда за бившу Југославију”. Истина, изузетан квалитет њиховог текста – то није неки “спонтани” ријалити-шоу, налик “Великом брату”, не пример, већ прескупа, годинама писана и припремана продукција – долази до изражаја захваљујући и до сада неоткривеном дару једног другог аматера у свету забаве, Војислава Шешеља. Драматуршка вештина тужилаца је још већа ако се има у виду да предложак за њихово неправно ремек-дело представ