"Bol će uvek biti tu"

U Kulturnom centru Beograda je 18. decembra 2013. godine otvorena izložba "Bogujevci // vizuelna istorija" – i vratila nas u ružnu prošlost. Kao i početkom devedesetih, kada su mnoge biografije i karijere građene na telima i patnjama nevinih, i danas se stradanje civilnih žrtava koristi kao moćna antipolitička mašina – sredstvo ućutkivanja i diksvalifikacije.

Naravno, stapanje umetnosti, sećanja i nekropolitike nije balkanski specijalitet. Svuda gde se ostvarivanje poželjne vizije budućnost vezuje za krvavu prošlost "potreban je lokus pamćenja na kome se lična i kolektivna sećanja mogu konstruisati, pridodati, ažurirati i reafirmisati", piše Kristijana Gruber sa Univerziteta u Mičigenu. "Kao i pričanje istorije, prikazivanje sećanja nikada nije nevina i prosta operacija".

To posebno dolazi do izražaja na prostoru koji je ne samo prezasićen zlom već i etnički uokvirenim, krajnje slektivnim sećanjem na zlo. Sve na Balkanu ima nacionalnost – i zločinci i žrtve i pravda. Zato ovde svaka umetnička, medijska i politička upotreba sećanja i svako insistiranje na manjku pravde predstavlja igranje vatrom. Ni jedan antinacionalizam na Balkanu ne deluje na devičanskom prostoru – čak i kada je sasvim nevin i naivan on obezbeđuje priručno opravdanje za gadne ispade drugih nacionalizama.

Uz fašizam, jedna od najčešće zloupotrebljavanih reči u govoru ovdašnjih preduzetnika suočavanja i pravde jeste normalnost. Tako je i ova memorijalna izložba predstavljena kao nešto što postoji iznad i izvan ideološkog konteksta – kao izraz normalnosti. Na taj način svako njeno osporavanje i kritika bivaju patologizovani i oklevetani. "Izložba 'Bogujevci – vizuelna istorija' ne sme biti sporna", piše Mia David, direktorka Kulturnog centra koji je u Beogradu postavio ovu "umetničku izložbu".

Ali, postoje brojne normalnosti. Ona u urbanoj Savamali nema mnogo toga zajedničkog sa onom u Goraždevcu ili u izbegličkom centru u Krnjači. Nažlost, ušuškana i privilegovana normalnost "nevladine Srbije" – kojoj se odnedavno priključila i Vlada – nije jedina srpska normalnost. I organizatori izložbe i mnogi samopravedni gosti na otvaranju su zaboravili da "drugi" koga nije lako razumeti i poštovati nije samo osoba drugačije vere i nacije.

Kada nas Mia David u citiranom autorskom tekstu poziva na empatiju i kaže da "moramo otvoriti dijalog i koliko god imali različite istine i stavove moramo naći snagu da čujemo jedni druge" ona, ipak, ne misli na sve "druge". Ljudi kojima je sporna ova izložba – koja, kako naglašava, "ne sme biti sporna" – tako bivaju gurnuti na ivicu čovečnosti i normalnosti, među spodobe koje ne treba čuti a kamoli poslušati. Štaviše, retorsko pitanje Mie David "Ko se plaši izložbe o zločinima?" sugeriše diskvalifikujući odgovor – takav strah pokazuju samo zločinci i oni koji ih podržavaju.

Nažlost, bojim se da glavni cilj ove izložbe nije bio da građanima Srbije ponudi istinu o jednom velikom i sramnom zločinu. Stiče se utisak da je organizatorima bilo važnije da prikažu sebe i one povređene ljude koji su svoje nezadovoljstvo i stavove na ružan način izražavali ispred galerije. Nije lepo što su vikali i vređali – ali i da su bili jako pristojni i tihi, oni kojima su želeli da se obrate ih ne bi čuli.

Među njima je bilo i srpskih žrtava. Još ih više ima među ljudima kojima je ova izložba "sporna" – ali koji u sredu uveče nisu bili na Terazijama. Da je ambiciozna beogradska direktorka želela i njih da čuje saznala bi neke bolne činjenice.

Na primer, sa izuzetkom malog broja Albanaca, uglavnom iz severnog dela Mitrovice, i stanovnika nekoliko nealbanskih sela na severu Makedonije, Srbi, destine hiljada nevinih ljudi, jedine su žrtve na Balkanu koje, ako to žele, danas ne mogu da se vrate čak ni u svoje spaljene kuće u velikom delu Hrvatske i na Kosovu.

I njihov bol će "uvek biti tu" – kao i bol preživelih "umetnika" iz porodice Bogujevci čija je rečenica citirana na zidu beogradske galerije. Ali, za razliku od albanskih sapatnika, Srbi imaju na raspolaganju jednu "pililu" protiv neizmernog bola manje – ogromna većina će ostati večni prognanici. Zato mislim da nije uviđavno podsećati srpske žrtve da za njih ne samo da nema pravde već ni povratka. Ako ne možemo da im pomognemo onda bi bilo ljudski da im bar ne guramo prst u najbolniju ranu.

Geopolitika beznađa: U potrazi za obećanom zemljom

Prašnjave, vrele i hronično siromašne varošice na jugu Alžira ne razlikuju se mnogo od evropske vizije pakla, mesta na kome je strašno živeti. Ali za ljude koji žive u Nigeru, samo nekoliko stotina kilometara južnije, alžirski Tamareset, izolovani gradić pun napetih vojnika i iskusnih švercera, predstavlja sliku i priliku boljeg života, jedini izlaz iz ubistvene bede. Niger je ove godine i zvanično postao zemlja u kojoj se najgore živi. Ova hronično gladna pustinjska država i veći od dva Konga dele poslednje, 186. mesto liste sastavaljene prema "indeksu ljudskog razvoja" koji objavljuje Program ujedinjenih nacija za razvoj.

Krajem septembra iz Zindera, velikog grada na jugu Nigera, ka Tamaresetu je krenula grupa od 113 ljudi, uglvnom porodica sa puno žena i dece. Iako jedni danas tvrde da su krenuli da "posete rođake u Alžiru" a drugi veruju da su išli da bi "živeli od prošnje", imajući u vidu da je u grupi bilo puno tinejdžerki najverovatnije su planirali da traže slabo plaćene kućne ili uslužne poslove. Ipak, svi u Nigeru znaju koji je pravi razlog putovanja koji je preživela samo 21 osoba. Oni su pokušavali da "pobegnu od još jedne loše žetve", kako je rekao Risa Feltu, gradonačelnik Agadeza, obavezne stanice za sve Afrikance koji krenu put "obećane zemlje" na severu.

Među mrtvima su bile 33 žene i 52 dece. Njihova tela su nađena raštrkana uz pustinjsku stazu koja vodi od mesta gde je bez benzina ostao jedan od dva kamiona do tridesetak kilometara udaljenog bunara. Par sati ranije vozači su putnicima naredili da pored puta sahrane rođake koji su već umrli od žeđi i čija su tela bila na kamionu koji se nekoliko puta kvario. Izgleda da ni stari kamion ni nervozni "šverceri ljudi" nisu izdržali trodnevnu igru mačke i miša sa alžirskom policijom i ostavili su i kamion i ljude. Zatražili su novac da bi kupili gorivo i više se nisu vratili.

Bila je to najveća tragedija od maja 2001. godine kada je 140 ljudi umrlo od žeđi na putu ka Libiji. Ali vozači i vojne patrole u ovom delu Afrike stalno nalaze kosture ljudi koji su umrli pre nego što su se dokopali Libije ili Alžira. Pukovnik Garba Maikido je izjavio da "pustinja uzima živote i uvek će ih uzimati" i da sve što vlasti u Nigeru mogu da urade je da pokušaju da "smanje rizik".

Voda je retkost i luksuz – upotrebljene, prazne plastične flaše se prodaju na komad na pijacama širom Sahelu ali su za većinu čak i one nedostupne. Kroz ovaj sve suvlji region, koji se prostire od Mauritanije na zapadu do Sudana na istoku, prolaze skoro svi putevi koji spajaju Podsharsku Afriku, najsiromašniji deo sveta, i Zapadnu Evropu, najbogatiji region.

U kamionima i pored prašnjavog puta u Nigeru su prošle nedelje od žeđi umirali ljudi koji su zaključili da više nijedan rizik nije preveliki, da je i smrt bolja od života koji žive i potpunog beznađa koje ga prati. Jedan stručnjak za Podsharsku Afriku je frustraciju stanjem u velikom delu regiona izrazio tako što je rekao da ne treba da "govorimo o tome kako ljudi tamo žive već kako umiru".

Prošlog meseca, par dana posle tragedije nedalako od italijanskog ostrva Lampeduza u kojoj je više od 300 migranata izgubilo život, mladi Somalijac, koji se nekako dokopao Londona, ostavio je domaćina BBC-ijeve emisije World Have Your Say bez reči. Nisam stigao da zabeležim njegovo ime, ali na sasvim rutinsko i benigno evrocentrično pitanje o "trafikingu" i lošim "švercerima ljudi" mladi gost u studiju odgovorio je da su ti loši ljudi za njega i mnoge njegove sunarodnike istovremeno bili i dobročinitelji i jedina nada. Zgodni Somalijac im je zahvalan jer su mu, u zamenu za novac, omogućili da pobegne iz propale države koja postoji samo na papiru i koja je toliko neuspešna da za nju već više od dve decenije nema statističkih podataka.

U gladnim podsaharskim okolnostima mnogo toga dobije drugačije značenje. Teško je stanovnicima Evrope dočarati šta znači apsolutna beda, život sa manje od 1,25 dolara dnevno, kako su Svetska banka i agencije UN definisale beznađe. Ispod ove granice bede u "crnoj Africi" živi polovina građana – između od 47 % i 50,5 %, u zavisnosti od istraživanja. S druge strane, u "beloj Evropi" u ovakvoj, "pravoj" bedi i hroničnoj oskudici živi manje od jedne desetine jednog procenta stanovništa. Zato nas na "starom kontinentu", ovenčanom blagom klimom i skladnom morfologijom, malo toga može pripremiti za susret sa životnim okolnostima južno od Sahare.

One se nisu bitno promenile ni tokom poslednjih godina naglašenog "afroptimizma", kada su zapadni mediji često objavljivali tekstove pod naslovom "Uspon Afrike". Štaviše, "rast bez prosperiteta" danas predstavlja jedan od najvećih afričkih paradoksa. Iako su u mnogim zemljama u prethodnoj deceniji beležene rekordne stope ekonomskog rasta profitirala je uglavnom malobrojna srednja klasa i šačica bogatih. Drugim rečima, oni koji su pre desetak godina živeli dobro danas žive mnogo bolje – ostali su uglavnom ostali ili hronično gladni ili strepe da će ih sušno leto (u Sahelu, na primer, kiša pada skoro isključivo od juna do septembra) oterati u bedu i naterati da krenu ili u prenaseljene gradove ili na sver, ka Evropi ili (manje siromašnom) arapskom svetu.

Štaviše, ne samo da Podsaharska Afrika predstavlja najsiromašniji deo sveta već zbunjujuće veliki broj stanovnika smatra da je postao potpuno beznadežan, da je razvoj završen i sve što želi je da nekako ode odatle. Razlog zašto uglavnom stradaju ljudi iz zemalja Zapadne Afrike i sa Roga Afrike je što su ostale države suviše daleko i što njihovi građani uglavnom nemaju nikakve šanse da stignu ni do Sahare, a kamoli do Mediterana.

Ipak, na stotine njih svake godine pokušava da se uvuče u spremište za točkove na putničkim avionima koji lete ka Evropi. Smrznuta tela koja ponekad ispadnu iz aviona pred sletanje na "Hitrou" su po pravilu afrička, tragična svedočanstva o razmerama teško pojmljivog očaja. Zahvaljujući činjenici da je mobilni telefon Hoze Matadea "preživeo" pad iz aviona, BBC je u aprilu uspeo da rekonstruiše životnu priču ovog mladića iz Angole koji je na svoj 26 rođendan u London stigao mrtav sa mobilnim telefonom i jednom funtom u džepu. Umro je negde na putu od hipotermije i nedostatka kiseonika.

Iako i mnogi Arapi pokuašavju da se po svaku cenu dokopaju Evrope, Podsaharska Afrika je ostala srž problema, polazna tačka svih hijerarhija očaja. Čak i oni globalni pokazatelji koji danas deluju ružičasto skoro su isključivo posledica mnogo inkluzivniijeg ekonomskog rasta na Dalekom istoku, prvenstveno jedinstvenog uspeha kineskih komunista u iskorenjivanju ekstremne bede. Na primer, jedan od glavnih Milenijumskih razvojnih ciljeva UN da na pola bude smanjen broj ljudi koji žive sa manje od dolar dnevno do 2015. godine biće ostvaren uglavnom zbog razvojnih uspeha u Istočnoj Aziji.

Afrike skoro da nema ni u naizgled trivijalnim ali moćnim pokazateljima u svetu u kome odavno važi maksima "konzumiram dakle postojim". U podsaharskim metropolama su se tek nedavno pojavili prvi "pravi", mada uglavnom neveliki, šoping molovi ali, sem u par od ukupno 48 država, još uvek nema McDonald's-a. Šta god neko mislio o hrani i ugođaju, ovaj lanac je postao važan statusni simbol za nastajuću srednju klasu u celom Trećem svetu, potvrda "stvarnog" prosperiteta i predugo odlaganog potrošačkog pozapadnjačenja. Štaviše, iz ugla velikih farmaceutskih kompanija, zemlje i regioni u kojima žive ljudi koji nemaju ni za Big Mac ne predstavljaju relevantno tržište – stare bolesti za koje još uvek nema leka su uglavnom tropske, prvenstveno "afričke bolesti".

Podsaharska stvarnost i tragedije koje je prate retko dospevaju na naslovne strane zapadnih medija. Ali to nisu samo "afričke priče" već one ilustruje važnost nekih (globalnih) ekonomskih lekcija koje smo skloni da preskočimo ili zaboravimo. Na prvom mestu je da je distribucija rasta često mnogo važnija od stopa rasta kojima su postali opsednuti i mediji i političari i njihovi bogati finansijeri. U Africi je ogroman "rast" poslednjih godina uglavnom završavao u džepovima onih korporacija i igrača koji žele ili brzu zaradu ili veliku zaradu koja se može brzo izneti iz zemlje.

S druge strane, ništa manje nije važno ni to iz kojih privrednih grana dolazi rast, čak i onda kada je jako veliki. Na primer, u Africi se, prema istraživanjima UN-ovog Međunarodnog fonda za poljoprivredni razvoj, pokazalo da je rast u poljoprivredi jedanaest puta efikasniji u smanjivanju siromaštva nego rast bruto društvenog proizvoda koji je ostvaren zahvaljujući drugim privrednim granama. Poljoprivredna proizvodnja u regionu iz različitih razloga opada već tri decenije. Ključnu ulogu je često imalo inistiranja na preuranjenom i kontraproduktivnom otvaranju tržišta ali i posledice klimatskih promena i nedovoljnih investicija u poljoprivredu. Stanovnici najsiromaših zemalja na obodu ratuće Sahare plaćaju najveću cenu "klimatskim ekstremima" iako najmanje doprinose klimatskim promenama koje ih izazivaju.

Afrika u Srbiji uglavnom postoji kao političko strašilo, nevažno i daleko mesto za naciju koja se, skoro cela, nedavno okrenula ka Briselu. Pre par godina sam u jednom tekstu pomenuo Niger ali je vredna lektorka naziv države promenila u Nigerija. Teško je govoriti ljudima koji veruju da je "ovde strašno", da smo dotakli dno ili da ne može gore o mestima na obalama dalekog Nigera gde jeste prilično strašno, gde stvarno ne može mnogo gore ili gde se na "pravom" dnu obično nađe rupa u koju cela jedna zemlja može da "upadne".

Nekada sam pokušavao da zamislim sebe – kako bi se ponašao u okrutnim i poražavajućim okolnostima? Ne znam šta me je više zbunjivalo. Da li gladni i tužni ljudi koji su, ne tražeći ništa, nemo zurili u mene dok je negde u Etiopiji vozač menjao točak ili deca u Burkini Faso koja su nečujno hodala na par koraka iza čekajući da popijem vodu iz plastične flaše? Da li neuhranjeno dete na severu Beninu kome sam dao nekoliko bombona od kojih je on dve podelio izgaldnelim devojčicama iz nomadskog naroda Fulani koje su, zajedno sa majkama, čučale pored puta ili devojčica u Togou koja ništa nije tražila ali se duboku poklonila kada sam joj dao par bombona?

Možda me, ipak, najviše šokirao tinejdžer u jednom selu u Etiopiji, u kome je vozač stao da bi kupio ćumur (mnogo jeftiniji nego u Adis Abebi), koji nije verovao da postoji neko ko želi da dođe u njegovu zemlju i koji me zgađeno pitao: "Šta to ima ovde da se vidi? Zašto si došao ovde?" Nije bila reč o tome da nisam razumeo zašto me to pita. Ono što me je posramljenog ostavilo bez teksta je nemoć da nešto uradim kako bi realnost u kojoj su takva pitanja legitimna bila promenjena.

Nažalost, mnogi kao da su odavno odustali i žive neko suspendovano, praktično mrtvo vreme. Nisam siguran da mnogi od onih koje sam sretao još uvek veruju u bilo šta, pa ni u čudo, "dobru vilu" koja će ih prebaciti u Evropu, mesto gde stanuju prosperitet i modernost, reč koja se u Africi, čini mi se, čuje mnogo češće nego u drugim delovima sveta. Pri tome, imao sam sreće da ne budem južno od Sahare tokom onih najstrašnijih godina kad zavladaju "epidemije gladi" – famine na engleskom, užas za koji ni ne postoji prava reč na jezicima klimom blagoslovenog Balkana.

Meriti bedu i beznađe pojedinaca u današnjem, državocentričnom svetu nije lako. Ali ne radi se samo o anegdotalnim primerima, slučajnim slikama sa jednog ogromnog prostora. Krajem septembra objavljeni su rezultati velikog istraživanja "Afrobarometra" koje je obavljeno u 34 podsaharske zemlje na uzorku od 50.000 ljudi. Autori su zaključili ne samo da većina stanovnika "živi siromaštvo" i da se po tom pitanju "malo toga promenilo" već i da "postoje razlozi da budu dovedene u pitanje stope rasta koje su prijaviljivale" države regiona.

Cela Podsaharska Afrika danas troši struje koliko i Njujork, a Čad, država koja je dvostruko veća od Francuske, korsiti manje električne energije nego zgrada Svetske banke. U većini zemalja malo ko putuje. Putevi su uglavnom prazni a vozila jako stara. Ne sećam se da sam video da se neko brecne ili iznenadi kada se autobus pokvari i svi neočekivano zanoće u nekoj nedođiji. I dalje je, po pravilu, južno od Sahare sve drugo skuplje od vremena. Autobusi kreću kada se napune. Ako se drže voznog reda, to znači da se radi o popularnoj liniji na kojoj su karte unapred rasprodate. Za brojna mesta prevoz postoji samo pijačnim danom. Čak i u mnogo gušće nasljenim zemljama od Nigera na mnogim važnim putevima često satima ne prođe ni jedno vozilo.

Ekonomske i "klimatske migracije", što su u žargonu međunarodnih organizacija neki od eufemizama za beg od bede, predstavljaju jedan od glavnih pokretača ljudi. Mnogi ostanu zaglavljeni negde na dugačkom putu na sever. Samo u Agadezu preko pet hiljada ljudi životari u improvizovanom "logoru za migrante", nekoj vrsti svratišta koji stanovnici zovu "geto" – u njemu su zajedno oni koji čekaju švercere ili ugovaraju cenu, ali i ljudi koji nemaju novca ni da nastave put ka Alžiru ili Libiji niti da se vrate kući. Svi koji se dokopaju Libije bar mogu da očekuju da će naći sezonski posao i tokom nekoliko meseci teškog fizičkog rada zaraditi dovoljno za nastavak rizičnog puta ka Evropskoj uniji.

Mediteran, kao neki ogromni, široki "kanal", i Sahara, moćni prirodni "bedem", vekovima su štitili i, u velikoj meri, garantovali prosperitet i stabilnost u današnje "tvrđave Evropa". Mnogi znaju da nemaju ne samo novca već ni dovoljno snage za jedan takav put. Iako su nezaposlenost u Libiji, Tunisu i Alžiru ogromni, mnogi migranti iz "crne Afrike" su spremni da rade za jako malo novca kako bi preživeli. Tuniska ili Alžirska beda je neuporedivo manja u odnosu na stanje na istoku Burkine Faso ili u Južnom Sudanu.

I u Libiji je konačno splasnula rasistička, "antiafrička" histerija koja je pratila Gadafijev pad i povratak njegovih vernih tuareških ratnika u Mali i Niger. Libija leži na "najlakšem putu" između Podsharske Afrike i Zapadne Evrope. Sve je više crnih Afrikanaca koji na prometnim raskrsnicima u Tripoliju čekaju da ih neko angažuju i spavaju u malim kartonskim naseljima ispod velikih nadvožnjaka.
Gadafi je tokom poslednjih godina vladavine bio dobar čuvar velike saharske kapije "tvrđave Evropa".

Libijska granica je danas otvorenija i slabije kontrolisana, ali mnogi se i dalje plaše mržnje i sumnjičavosti Libijaca prema crncima, "Gadafijevim ljudima". Od oko 5000 Afrikanaca koji, prema procenama UN, svakog meseca pokušavaju da se preko Nigera dokopaju Evrope većina ide ka Alžiru, Tunisu ili Maroku. Oni koji dolaze iz Somalije i Eritreje, i ne vezuju se za Gadafijev režim, najbrojniji su, uz mlade Sirijce, putnici na čamcima koji iz Libije kreću ka Malti i Lampeduzi.

Iako sve češće govorimo o "ilegalnim migracijama" u stvarnosti se, po pravilu, radi o očajničkim pokušajima bega od ubilačke bede. Gledano iz afričke perspektive, korišćenje ovakvih izraza predstavlja izraz kriminalizacije često jedine validne alternative i delegitimisanje prava na potragu za životom dostojnim življenja u sve dublje podeljenom svetu. Čak je i Ban Ki Mun, odmereni generalni sekretar UN, prošlog meseca upozorio da je sve manje kanala za legalne, "bezbedne i uređene migracije".

Tako ni građani Srbije, obradovani "belim šengenom", ne mare mnogo za to koliko je građanima afričkih zemalja postalo teško da dobiju vizu za Srbiju. Na primer, Egipćanka koja u Kairu radi za veliku zapadnu korporaciju odustala je nedavno od pokušaja da kao turistkinja poseti Srbiju, Bosnu i Hrvatsku. Pozivna pisma i potvrde koje ove tri ambasade danas zahtevaju učinile su da jedno takvo putovanje na
Balkan postane nemoguća misija.

Prepreke nisu samo administarivne. Premijer Malte je nedavno upozorio da Mediteran, more koje u ovom delu sveta razdvaja bogati Globalni sever i siromašni Globalni jug, može da postane "groblje" očajnijka. Glavna podela u današnjem svetu je ekonomska i Mediteran i Sahara doprinose njenom održavanju.

Pukovnik Maikido je obećao je da će vlasti "žestoko kazniti" švrcere ljudi a glasogovornik vlade u Nijameju je saopštio da je prošlonedeljna "tragedija bila rezultat kriminalnih aktivnosti koje vode razne vrste trafiking mreža". Kao i zvaničnici u Nigeru, i funkcioneri EU vole da govore o "švercerima koji eksploatišu ljudski očaj". Ali ključ ovog velikog problema nije u švercerima već u očaju. Nažalost, radi se ne samo o tragediji kojoj se ne nazire kraj već o tragediji kojoj je sve teže zamisliti kraj.

(Novembar 2013.)

Mаndelina lekcija za loše balkanske đake

U Južnoj Africi je 15. decembra sahranjen veliki čovek čije moćne ideje, nažalost, nisu imale dovoljno odjeka u bivšoj Jugoslaviji. Nelson Mandela nije bio samo predvodnik crnačke zajednice koja je decenijama bila meta monstrouznih zločina – i sam je bio velika žrtva. Ipak, on je odlučio da za sebe i ljude svoje rase ne traži pravdu oličenu u kažnjavanju izvršilaca.

Mandela se opredelio za osnivanje Komisije za istinu i pomirenje i time je interese jedne složene, višenacionalne zajednice stavio iznad prava žrtava i apstraktnog principa pravde. "Drugačiji čovek koji je prošao kroz isto iskustvo bi možda tražio tribunale za ratne zločine", piše londonski Ekonomist. Zahvaljujući Mandeli dve zajednice danas žive zajedno u demokratskom društvu. Višerasna Južna Afrika predstavlja svedočanstvo o valjanosti njegovog modela i vizije da će do pomirenja doći samo ako se žrtve odreknu retribucije i osvete nad belcima.

Postojala je i druga mogućnost. "Svuda gde se dešavalo masovno nasilje uvek postoji izbor između pravosudnog pristupa i pregovora u kojima moraju biti uključene sve strane, bez obzira koliko su veliki zločini koje su počinile, kako bi se razgovaralo o budućnosti", piše Mahmud Mamdani, profesor na Kolumbija univerzitetu u Njujorku koji proučava genocid i njegovu politizaciju.

Umesto Mandelinog, na Balkanu je primenjen sudski, nirnberški model. Štaviše, Mamdani ističe da je "logika Nirnberga" po završetku Hladnog rata postala ne samo poželjni već, praktično, jedini dozvoljeni odgovor. "Problem je u tome što masovno nasilje nikada nije samo stvar kriminala pošto ono uključuje krivična dela koja imaju političke posledice", kaže Mamdani.

Radoslav Stojanović je bio izložen oštrim napadima kada je, pozivajući se na aparthejd, pokušao da ukaže da politički sporovi "kakav je konflikt, međureligijski, međudržavni, nije bitno... nisu primereni sudskom rešavanju". Žarko Puhovski je njegov stav nazvao besmislenim i neodrživim. Ali beogradski profesor je, u suštini, samo izložio Mandelinu logiku koja je omogućila nastavak suživota u jednom zločinima zatrovanom društvu.

Ključnu ulogu u okončanju aparthejda i postavljanju održivih temelja duboko podeljene zemlje imala je Konvencija za demokratsku Južnu Afriku. Dok neki ovdašnji nacionalni lideri odbijaju da sednu za pregovarački sto pod izgovorom da se "ne može pregovarati sa zločincima", Mandela tokom trajanja Konvencije nije samo razgovarao sa zlotvorima – on im je dao ogromne ustupke. Da nije završena (bolnim) kompromisom ne bi bilo ni Komisije za istinu i pomirenje niti bi mržnjom nabijene zajednice počele da žive u miru.

Nasuprot tome, Mamdani kaže da tamo gde je zavladala logika Nirnberga dve strane, po pravilu, žive razdvojeno. Interesi preživelih na tim prostorima "moraju uvek biti stavljeni na prvo mesto u svakom političkom poretku koji je uspostavljen posle perioda masovnog nasilja. U Ruandi danas, kao i u Izraelu, država vlada u ime žrtava", piše američki profesor. Štaviše, verovanje da u Runadi postoje novi "Jevreji" i "nacisti" utrlo je put "drugom genocidu" – (Tutsi) žrtve su postale ubice (Hutua).

Mamdani smatra da je "Nirnberg" vremenom ideologizovan, odvojen od svog istorijskog i političkog konteksta i pretvoren u recept: "jedini politički ispravan i moralno prihvatljiv odgovor na masovno nasilje". U slučaju Nemaca i Jevreja logika Nirnberga je savršeno funkcionisla u jednom "nepolitičkom kontekstu" – u uslovima kada su etnički određene žrtve i zločinci postali razdvojeni i kada "budućnost društva" više nije bila tema.

Kada ovaj uslov nije zadovoljen, piše Mamdani, ideja "novog Nirnberga" postaje opasna. U njenoj senci zajednički život postaje moguć samo u uslovima nekog oblika diktature ili "humanitarne okupacije", kakva je ona kojom u Bosni i Hercegovini upravlja visoki predstavnik. U Sarajevu i Banjoj Luci niko uticajan više ne traga za istorijskim kompromisom. Dejtonski mir počinje da liči na dugačko primirje – za skoro dve decenije ova zemlja se ni za milimetar nije pomerila ka samoodrživosti.

Logika Nirnberga je cementirala balkanske podele. Posle Haških presuda teško je zamisliti da pripadnici naroda koji su dobili opravdanje da sebe vide kao kolektivne žrtve mogu ponovo živeti zajedno sa nacijama koje je Hag uokvirio kao zločinačke. I u Bosni i na Kosovu i u Hrvatskoj je postalo prilično očito da ne samo da se preko sudnica ne može stići do zajedničkog života – već ni do pravde.

Niko u regionu nije zadovoljan Haškim tribunalom, najambicioznijim otelotvorenjem logike Nirnberga. Žrtve nisu dobile dovoljno pravde, a paranaučno dokazivanje navodno kulturalnih korena "udruženog zločinačkog poduhvata" pretvorilo se u presudu jednom narodu i njegovoj istoriji. Mnogi danas veruju da je i ćirilica "genocidna". Istovremeno, haške presude su na svim stranama monstrume pretvorile u moderne svece.

Pri tome, nirnberška "zločin i kazna" logika ne može da postoji uporedo sa Mandelinom "zločin i priznanje" logikom – jedna, zasnovana na principu sve ili ništa, isključuje onu drugu, koja podrazumeva kompromis. Zato su ovde različite državne i regionalne komisije ili brzo propadale ili su od samog početka predstavljale pokušaj zlopotrebe velike ideje.

Mandela je sprečio da budućnost Južne Afrike postane potčinjena ružnoj prošlosti. Na mržnjom i sećanjem na zlo natopljenom Balkanu logika Nirnberga nas je ohrabrila da nastavimo da živimo u prošlosti. U malenim nacionalnim državama sve je podređeno "jučerašnjim žrtvama". Usput smo ostali i bez pravde i bez zajedničke budućnosti. Nažalost, ne samo da nije bilo poredivog velikana, već nismo uspeli da naučimo najvažniju Mandelinu lekciju.

Teret ušećerene prošlosti

Velike ideje teško umiru čak i onda kada se njihovo otelotvorenje pretvori u krvavu tragediju. Naravno, malo ko danas veruje da će nam se jednoga dana dogoditi "četvrta Jugoslavija" ali dobili smo moćni jugoslovenski mit.

Iako je mitološka ponuda izuzetno obilna, on u nekim delovima pokojne države ima značajan uticaj na sagledavanje uzroka brojnih frustracija i odluke nezadovoljnih građana. Moderni politički mitovi mogu biti zaslepljujući koliko i romantične legende koje su odavno postale deo naše kolektivne svesti.

Verovanje u zavodljivi jugoslovenski mit se, naime, ne zasniva samo na ušećerenoj viziji zajedničke prošlosti već podrazumeva ignorisanje otrežnjujuće stvarnosti.

Danas su nestabilne i sumorne one države koje najviše liče na "Jugoslaviju u malom", prostori na kojima pripadnici različitih naroda, vera i kultura još uvek žive zajedno. Najprosperitetnije su Slovenija i Hrvatska, bivše republike koje su najmanje jugoslovenske. Najmnogoljudnija manjina u Sloveniji ne čini ni dva odsto stanovništva, a Srba u Hrvatskoj ima oko 4 % i njihov broj je u stalnom opadanju.
O veličini izazova sa kojima se suočava nekada "konstitutivni narod" govori i to da jedan od retkih Srba čiji lik redovno ulazi u hrvatske domove sebe smešta u rubrike "anacionalan" i "mi Hrvati". Ne radi se o nedostatku lične hrabrosti. Muževni voditelj je samo u kontaktu sa realnošću u najmlađoj državi članici Evropske unije.

Izbori danas ne liče na popis stanovništva jedino u jednonacionalnim sredinama. Tek kada je u Hrvatskoj cementirano (nacionalno) jedinstvo bez (višenacionalnog) bratstva srbofobična nacionalistička politika je prestala da bude jedina hrvatska politika. Ali i dalje svaki pokušaj da prisustvo "pravoslavaca" postane vidljivo biva dočekno pozivima da front ponovo postane hrvatski horizont.

Malo istočnije, naziv "Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine" prikriva činjenicu da se radi o jednoj od bošnjačkih stranaka. Integracija koja se pominje u nazivu "Demokarstske unije za integraciju" ne odnosi se na Makedoniju, državu u čijem parlamentu sedi 15 poslanika ove stranke, već na susednu Albaniju.

Više ne govorimo isti jezik. Ono što se u Beogradu naziva građanski rat u Sarajevu se kaže agresija. Genaral koji je u Zagrebu heroj u Beogradu je ratni zločinac. Velika srpska tragedija je najveći hrvatski praznik.

Podjednako su porazna i shvatanja koja ujedinjuje bivše Jugoslovene. Svuda su najveći, a neretko i jedini "pravi" neprijatelji pripadnici naroda sa kojima se nekada živelo u zlosrećnoj zemlji. Stvarni i osporeni masovni zločini i genocidi predstavljaju temelje na kojima su građene današnje države naroda-žrtava.

Nikada neću zaboraviti kada nam je jedan bošnjački političar na pitanje zašto je desetogodišnju ćerku vodio na iskopavanje masovne grobnice odgovorio da mu je cilj bio da obezbedi da devojčica nikada ne ponovi njegovu grešku i poveruje Srbima. U zemljama u kojima su u jamama, masovnim grobnicama i logorima nalaze ključne lekcije odrastanja svako nacionalno "nikada više" podrazumeva i nikada više Jugoslavije.

Nije lako sa oboda masovne grobnice pogledati u budućnost. Mnogo je lakše prevideti koliko su duboko zločini iz prošlosti urezani u svest mladih. Previše je ovde ljudi koji sebe vide kao genetski nevine ostatke naroda koji su preživeli seriju genocida.

Uz jugonostalgičnu slabovidost ide i antinacionalistički zaborav.

U Jugoslaviji nije bilo moguće pobeći od nacionalnog. Nesupešni pokušaji Partije da stvori "dobar" jugoslovenski nacionalizam bili su praćeni stalnim inistiranjem na nacionalnom izjašnjavanju. "Republički ključ" i stvaranje često sasvim apsurdnih ili lažnih nacionalnih simetrija obezbedili su da prvi demokratski izbori označe ne samo smrt komunizma već i nestanak prave Jugoslavije.

Ipak, mnogi ne kriju da žal za Jugoslavijom za njih predstavlja lament nad dobroćudnom diktaturom. Ali čak i oni koji danas priželjkuju naslednika, autoriet koji bi mogao da zameni druga Tita, kandidata uglavnom prepozanaju u Istanbulu, Briselu ili Beču, daleko od Jugoslavije.

Deo jugoslovenskog mita je i shvatanje da niko nije želeo da ostane u Miloševićevoj Jugoslaviji – "ko god je mogao pobegao je iz nje". Ali nije reč samo o tome da su svi "beg" počeli da planiraju mnogo pre Miloševića, već da "grobar Titove Jugoslavije" nije čedo srpskog nacionalizma. "Mali Lenjin", kako su ga zvali dok je bio na čelu beogradskih komunista, bio je tipičan proizvod titoističkog sistema i brojnih komiteta.

I Ovčar i Kablar su izašli iz mode mnogo pre Miloševića. Kada ružni stereotipi i podozrivost nisu bili nacionalni oslanjali su se na geografiju – na bogatijem severu važilo je shvatanje "što južnije to ružnije". Još su u hapsburškim delovima samoupravne Jugoslavije od Srba jedino bili gori osmanski "Srbijanci".

Danas ovakvo viđenje "civilizacijskih" razlika obično uključuje stav da ako Jugoslavija već ne može da bude velika onda Srbija treba da bude što manja. Kako je nedavno sugerisao jedan od ovih neobičnih jugonostalgičara, evropska "Vojvodina je odocnela" i propustila poslednji brzi voz iz siromašnog, azijskog Balkana.

Pitka, mitska slika Jugoslavije opstaje uporedo s pokušajima da se njeni višenacionalni ostaci još više izdele i udalje. Ne znam koliko dugo će se održati. Važno je samo da ponovo ne postane državotvorna. Neke velike ideje jednostavno ne treba da postanu stvarnost.

Zoran Ćirjaković

Легионари демократије

(Дужа верзија овог текста објављена је 2007. године.)

“Отпор” је прави српски бренд, изјавио је почетком (2007.) године бивши лидер покрета који је постао активиста организације која делује под именом “Центар за примењену ненасилну акцију и стратегије”, или CANVAS, како гласи њен енглески акроним. “Пошто су нам други украли ајвар и шљивовицу”, рекао је својевремено бивши “отпораш”, “наша ненасилна револуција могла би да постане српски бренд.” Овај активиста, који меша појмове бренда и производа, казао је и да су многи “применили српски модел освајања демократије”.

Али, шта год мислили о капиталистичким “лоповима” који су нам наводно украли и брендирали шљивовицу и ајвар, можемо бити сигурни да “Отпорова” стратегија није “аутентични српски бренд”. Настала је много раније у далекој Бурми и то, као и ушминкана српска реприза из 2000. године, уз помоћ Американаца. Због изузетно репресивне природе бурманског војног режима стратегија коју бивши “отпораши” покушавају да брендирају и коју воле да извозе тада није успела. Зато су, уместо бурманских студената и активиста, вође “Отпора” постали инструктори и “тренери” адреналином (и доларима) набијених младића и девојака који сањају Американцима драге револуције (или контрареволуције) широм света, од Зимбабвеа, бивше британске колоније, до Венецуеле, која одбија да (п)остане део “америчког дворишта”.

Да није било неуспеле “шафран револуције” (2007. године), антирежимских демонстрација у скупим дрветом, минералима и драгим камењем обдареној Бурми можда не би обратили пажњу на чињеницу да “Отпор” није оригиналан српско(-амерички) бренд, већ да је организован и вођен према рецепту осмишљеном у жарким бојама богатој Бурми осамдесетих година прошлог века.

Кључну улогу је имао Роберт “Боб” Хелвеј, пензионисани амерички пуковник и ветеран војних и политичких сукобљавања у југоисточној Азији током хладног рата. О њему је писано и у нашим медијима када је као представник америчког Института за мир 2001. године у Београду учествовао на међународној конференцији под називом “Револуција, транзиција и демократија у Србији”. Хелвеј је тада описан као “искусни практичар рушења недемократских режима”.

Ипак, његов пионирски рад (у униформи) у Јангуну овде није добио одговарајућу пажњу. Пуковник Хелвеј је, наиме, деценијама био официр ДИА, америчке војне обавештајне агенције. Он је стратегију “примењеног ненасиља” развио у Бурми (данас Мјанмар) где је од 1983. до 1985. године био амерички војни аташе. Америчка организација “Сорсвоч” тврди да је Хелвеј, после тридесет година рада у југоисточној Азији, највероватније 1999. године постао “официр задужен за омладинске групе на Балкану и у источној Европи”. Сам Хелвеј признаје да се заинтересовао за “стратешко ненасиље” када су уверио у неуспех војног приступа у рушењу диктатора и лидера који су тако описивани у Вашингтону.

Хелвеј је, како тврди “Сорсвоч”, у Бурми открио потенцијал који се развије ако заједнички делују пацифистичка омладина у градовима и наоружани сепаратисти у далеким забитима. Поред тога што је тајно организовао студенте да раде за бурманску опозицију коју је предводила Аунг Сан Су Ћи, Хелвеј је у операцију рушења војног режима укључио и сепаратистичку герилску војску седмомилионског народа Карен, друге највеће националне мањине у Бурми. Војна хунта је одолела студентско-сепаратистичким ударима, али Хелвеј тврди да је баш тада научио кључне лекције корисне за дестабилисање антиамеричких режима, били они демократски изабрани или диктаторски, односно за примену “ненасиља као облика ратовања”. Пуковник је у касним осамдесетим у Хонгконгу обучавао и кинеске студенте. Верује се да је једно време био декан Пентагонове “Школе за обуку војних аташеа”

Хелвеј је, пошто се “номинално пензионисао” и напустио америчку војску 1991. године, једно време деловао кроз необичну бостонску институцију „Алберт Ајнштајн”. И ту је прво радио са бурманским активистима – током наредних седам година одржао је најмање 15 “курсева” у Тајланду, близу границе са Мјанмаром, од којих су неки трајали шест недеља. Хелвејева “институција” збуњујућег имена је, по подацима “Сорсвоча”, била финансирана од “Сорошових фондација” и америчке владе и “имала је кључну улогу у обуци и размештању омладинских покрета који је требало да помогну стварању услова за државне ударе”.

Неки критичари у САД одавно оптужују Хелвеја и Џина Шарпа, оснивача институције „Алберт Ајнштајн”, за стварање теорије “ненасиља по ЦИА”, неретко камуфлиране позивањем на Гандијеву филозофију, и организовање “постмодерних”, односно “меких” пучева. Пуковник Хелвеј и професор Шарп су “ненасиље” претворили у важан део нове америчке војне доктрине, корисне за рушење “неодговарајуће” демократије у једним државама, колико и за њено успостављање у другим.

Тако је Шарп, кога зову и “Клаузевицем ненасилних покрета”, у Пекинг стигао две недеље пре масакра на Тјенанмену 1989. године. (Убрзо је протеран из Кине). Експерти из институције „Алберт Ајнштајн” су почетком деведесетих имали кључну улогу у организовању антикомунистичких лидера у совјетским балтичким републикама – њихова независност представља први велики Хелвејев успех.

Хелвеј и колеге су помогли и Руговиној партији – али не и ОВК. Хелвеј се посебно ангажовао око “отпораша” – једно време је живео у будимпештанском хотелу “Хилтон” где су редовно долазили млади српски активисти. После обарања Милошевићевог режима радио је на обуци ирачких политичара, припреми неуспелог пуча против Уга Чавеса априла 2002. године, као и са опозиционарима из Ирана, Грузије, Белорусије и Зимбабвеа. Хелвеј је био у Кијеву током “наранџасте револуције”. На Хелвејев рад се можда не би могле ставити озбиљне примедбе да је био заинтересован и за демократизацију, на пример, Саудијске Арабије.

“Отпор” без сумње представља највећи Хелвејев успех. Српски активисти, најчешће преко “Центра за примењену ненасилну акцију и стратегије” (CANVAS), тајновитог наследника “Отпора”, одлазе да Хелвејево семе “ненасилног ратовања” посеју по свету... Пре њих обично “стиже” превод на локални језик књиге Џина Шарпа “Од диктатуре до демократије: Рушимо препреке, градимо мостове”, која је на српском објављена 1999. године у тиражу од 5000 примерака (плус много тиражнија скраћена верзија у форми упутства за деловање “Отпора”), и разни “едукативни” текстови, као што је списак од 198 метода ненасилне акције. Ту су и друга издања гуруа младих ненасилних “герилаца”, као што су “Водити ненасилну борбу: пракса 20. века и потенцијал 21. века” или “О стратешком ненасилном конфликту”.

Симбол CANVAS-а, ипак, делује милитаристички и представља бизарно модификовани симбол “Отпора” – стиснута песница је смештена у поље од три знака са сломљеним стрелицама које су тако постављене да асоцирају на то да се све врти укруг. CANVAS-ов сајт је (2007. године био) издељен на пет делова: “Бојно поље”, “Оружје”, “Случај Србија”, у оквиру кога су објављени и Хелвејеви текстови, “Канвасопедија”, у којима су дате основе механизама за промену режима, и “О нама”, где можете прочитати да је ова опскурна фирма за извоз револуције основана 2003. године, да јој је “визија будућности свет слободан од насиља” и да су јој “пријатељи разне међународне организације”. Нигде није (била) наведема адреса седишта организације чији је интернет сајт (2007. године био) доступан само на енглеском језику – могла се наћи једино тврдња да је “генералштаб” постмодерних револуционара лоциран на интернету.

Акроним CANVAS је и енглеска реч која значи “платно”. Тканина је одавно постала моћна ствар у политици. Некада је, данас често злоупотребљавани, Махатма Ганди памучним платнима рушио британску колонијалну власт у Индији. Али, тек су ученици пуковника Хелвеја материјале разних боја и сировинског састава – од плиша у Чехословачкој, преко наранџастих шалова у Украјини, до платна боје шафрана у будистичкој Бурми – претворили у наизглед универзално политичко оружје. Платна су последњих деценија, ипак, коришћена искључиво у земљама где су “револуција” и демократизација биле у америчком економском или политичком интересу.

Дакле, као када се ради о ракији и ајвару један моћан "бренд" не настаје само на основу онога што знамо, већ умногоме захваљујући ономе што не знамо, чињеницама које су из разних разлога остале скривене. Ако је то нека утеха, можда су нам Словенци и Словаци украли ајвар или ракију, али ми смо стидљивим Бурманцима успели да украдемо отпор. Наравно, онај “стратешки ненасилни”.

Зоран Ћирјаковић

Transparentno – ali zaverenički

Transparentnost je odnedavno postala jedna od novih lepih reči, praktično sinonim za dobro. Ako otvorite neke iole ozbiljne novine ubrzo ćete naići na ovu pomodnu ideju koja nam se obično sugeriše kao lek za skoro sve probleme savremenog sveta.

Nasuprot transparentnosti je "teorija zavere", za mnoge ružna reč koja se često – i sasvim pogrešno – vezuje za neobrazovane ljude i neevropske narode. Tako se sklonost teorijama zavere u Srbiji redovno navodi kao jedan od glavnih izvora zla koje nas navodno sprečava da "uđemo u Evropu".

Mnogi iskusni teoretičari zavere, ljudi koji nove i neobjašnjene pojave vole da pripišu tajnim planovima ili ciljevima moćnih grupa, od početka su bili sumnjičavi po pitanju transparentnosti. I u ovom slučaju se ubrzo pokazalo da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Transparentnost je ideološku nevinost izgubila u Gruziji. Predsednik Mihail Šakašvili je 2010. godine počeo da zida staklene, providne policijske stanice. Cilj mu je bio da "pokaže otvorenost i transparentnost" novih vlasti i navodno reformisanih snaga bezbednosti koje su bile poznate po uzimanju mita, iznudama i mučenju zatvorenika.

Godinu dana kasnije pojavili su se prvi snimci prebijanja zatvorenika u gruzijskim zatvorima – koji nisu napravljeni od stakla te su ostali, ako se držimo rogobatnog novogovora, transparentno netransparentni. Nedavno je otkriveno i da je bivši predsednik zloupotrebio desetine hiljada dolara iz državnog budžeta na, između ostalog, injekcije botoksa u jednoj od najskupljih njujorških klinika.

Iako nas već petnaestak godina zatrpavaju pričama o transparentnosti, kako pišu profesori Heri Vest i Tod Sanders, "mnogi ljudi osećaju da nešto nije onako kako nam govore – da je moć, uprpkos zvaničnih proklamacija, ostala nekako neprozirna". Oni sugerišu i da verovanje da možemo da saznamo šta se stvarno dešava "s one strane moći" predstavlja zavodljivu iluziju. Mit o transparentnosti umrtvljuje našu zdravu i sasvim racionalnu sumnjičavost i navodi nas da zaboravimo koliko puta smo ispali glupi što smo prihvatili ponuđene "istine" i zvanične verzije.

Dok je Gruzinima smena botoksiranog vođe omogućila da shvate šta se sve može sakriti iza transprentnosti, promena režima u Srbiji je mnogima dala priliku da preispitaju stav prema "teorijama zavere".

Istini za volju, ovde je i tokom prethodnih godina bilo ljudi koji su, na primer, bili sumnjičavi prema poreklu novih džipova u Njegoševoj ulici ili razlozima nestanka oronulih kućeraka na Neimaru koji se ekspresno pretvarani u nabubrele, karakteristično ružnjikave vile.

Postizborne hapšenja i optužnice su samo potvrdile da se, uglavnom, nije radilo o teorijama zavere, izmišljotinama ljubomornih ljudi koji vole da kleveću "vešte preduzetnike". Pokazalo se da su velike i male zavere od beskrupuloznih golja sa partijskom knjižicom ili vanstranačkom maskom pravile naše nove bogataše.

Ipak, u Srbiji nije reč samo o lako rešivim, tranzicionim zagonetkama. Mnogi sve ono što im se ne sviđa pokušavaju da objasne konstruišući svoje objašnjenje, prividno logičnu i jednostavnu teoriju zavere. Tako su neprijatelji Parade ponosa njeno organizovanje uglavnom tumačili kao izraz zapadne, "antisrpske zavere", dok su pobornici protivljenje Prajdu vezali za srpsku, "klerofašističku" zaveru.

Za brojne vlasnike istine u ideološki duboko podeljenoj Srbiji "teorija zavere" je pogrdan izraz za sve ono u šta veruje ona druga, "zla" strana. Zato se, kao i kada je reč o ušećerenoj slici transparentnosti, ni ružni sterotipi koji se vezuju uz teorije zavere neće lako menjati. Obe floskule će ostati verni saveznici zloupotreba moći i nerazumevanja, priručna sredstva kojima se mogu maskirati i opasne politike i odbijanje da se uzmu u obzir tuđi stavovi ili potrebe.

Ipak, Evropa je neke od najružnijih stranica istorije ispisala uz pomoć teorija zavere i odvratnih izmišljotinama koje su bile utkane u njih. Takozvani "Protokol sionskih mudraca" predstavlja zastrašujuće svedočanstvo o opasnostima koje ponekad skrivaju.

Ali i ljubav prema teorijama zavere ima duboke korene. Priča o tome da nije sve onako kako izgleda odavno je postala ključni deo zapleta najčitanijih knjiga i kultnih filmova – od "Da Vinčijevog koda" i serije The X-Files do filma JFK Olivera Stouna ili trilogije Zeitgeist, zavodljive političke fantastike koja je predstavljena kao dokumentarni film. Štaviše, namaštane teorije zavere su danas ključni sastojci i svih velikih urbanih legendi i verovanja u moć crne magije.

I prave zavere su svuda oko nas. Zato svako ko nije sasvim odvojen od realnosti ponekad poveruje u neku (izmišljenu) teoriju zavere. Štaviše, činjenica da s vremena na vreme pogrešimo predstavlja glavni dokaz da nismo izgubili zdrav razum i postali zombiji anestezirani veštim korporativnim ili političkim spinom.

Majstori za prikrivanje prljavih poslova nastaviće da pokušavaju da nas uspavaju. Nažalost, bajka o transparetnosti nije poslednje oružije neoliberalnih propagandista.

Levo tržište

Karla Marksa su često nazivali "Bogom levice". Iako u Evropi nema mnogo ljudi koji danas priželjkuju njegov "drugi dolazak", povratak na planetu Zemlju bi za (ko)autora "Komunističkog manifesta" predstavljao bolno i frustrirajuće iskustvo.

Sačekala bi ga i brojna iznenađenja. Na primer, u Srbiji bi ovaj veliki neprijatelj slobodnog tržišta verovatno bio šokiran činjenicom da jedno od najrazvijenijih lokalnih tržišta funkcioniše na našoj neobičnoj levici. Naime, umesto velikih partija i moćnih sindikata imamo jednu surovu političku arenu na kojoj se uglavnom bore ljudi koji se izdaju za levičare. Tu je, kao i u Marksovim morama, "čovek čoveku vuk".

Trofej oko koga se vodi ova teška borba je veliki, ali relativno redak. Radi se o položaju "legitimnog" branioca ili glasogovornika različitih oštećenih i marginalizovanih grupa. San tipičnog (ne samo) srpskog levičarskog preduzetnika je da monopoliše pravo da javno govori ili o nekoj ugroženoj manjini ili u njeno ime. Zato se leva strana politike ovde uglavnom svela na skalameriju sastavljenu od stalno rastućeg broja autističnih politika identiteta.

Sledeći Marksovu logiku mogli bi da kažemo da na našoj levičarskoj "berzi" najbolje prolaze veliki akcionari ljudske patnje i stradanja. Na ovom ideološkom tržištu važi maksima "što gore to bolje". Zato svako stvarno ili zamišljeno zlo ne biva predstavljeno samo kao desničarsko već je ono, po pravilu, nacifikovano. Stalno se pojavljuju novi ambiciozni preduzetnici koji vole da parafraziraju antifašističku poemu "Prvo su došli..." i patetično poentiraju stihovima: "Zatim su došli po mene, ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni."

Štaviše, jedna od retkih stvari koja ujedinjuje ovdašnje zavađene "liberale" je mržnja prema srpskom nacionalizmu koji redovno opisuju kao "najgori" ili "klerofašistički". Tu se krije i jedan od razloga zašto ovdašnju "građansku levicu" srpski radnici uglavnom ne zanimaju.

Naime, pošto su i tokom devedesetih i danas mnoge "plave kragne" često bile na strani nacionalista, perjanice građanskih snaga ne kriju da veruju da se postkomunističke muke i jad radnika ne računaju, da je reč o samopovređivanju. Štaviše, mnogi smatraju da je radnička klasa ne samo zaslužila tranzicione patnje i poniženja već da treba dodatno da ispašta zbog saučesništva u rušenju "Koka-kola socijalizma".

Srpska angažovana građanska levica se praktično podelila u dve jalove "frakcije". Jedna je aktivistička i glasna struja koju bi mogli da nazovemo "partija samoživih". U njoj su bezbrojne nevladine organizacije, udruženja i inicijative u kojima se, po pravilu, broj aktivnih članova može izbrojati prstima jedne ruke. One predstavljaju dimnu zavesu levice i zavodljivu iluziju da ovde postoji organizovani otpor neoliberalnoj dominaciji i njenim zločinjenjima.

Druga je ćutljivija, uglavnom elitistička i moralizatorska struja koju možemo nazvati "partija zgađenih". U njoj dominira (neretko samoproglašena) inteligencija koja veruje da svi oni koji nisu dovoljno "liberalni" i "kulturni" ne treba da postoje. Štaviše, najveći Marksovi neprijatelji, predstavnici današnje verzije "vampirskog" kapitalizma i njegovih transnacionalnih policajaca, teško da su mogli da zamisle bolje saveznike od dve amorfne "frakcije" samozaljubljenih i samodovoljnih medijskih levičara.

Mnogi od ovih oportunista kao da ne žele da pobede čak ni u malim identitetskim bitkama koje vode. Ključne reči njihove borbe su radionice, projekti i donacije. Stiče se utisak da su neki stremili da postanu lovorikama (i pripadajučim apanažama) ovenčani prvoborci, a ne da ostvare velike ciljeve o kojima govore. Ne želim da sugerišem da treba da se oblače na buvljaku ili hodaju unaokolo u odrpanoj garderobi, ali ovde ima previše "Gucci" levičarki i tatinih i maminih anarhista u "Camper" cipelama da bi neko ono što govore uzeo ozbiljno.

Naravno, karikirani levičari nisu naš specijalitet. Slika Bernara Anri Levija, "šampanjskog socijaliste" koji putuje privatnim avionima i odseda u najskupljim hotelima, predstavlja, za jedne, teško dostižan ideal, ali, s druge strane, i odličnu ilustraciju lažne, NATO levice koja je postala deo neoliberalnog džet-seta i lukrativne "selebriti kulture".

I pisac "Kapitala" je postao roba. U popularnoj hipsterskoj radnji na Dorćolu tražnja za kasicama-prasicama u obliku Marksove biste je obično veća od ponude. Samom Marksu bi se u Srbiji verovatno više dopali penzioneri. Štaviše, da ne predstavljaju moćnu glasačku mašinu i naša realnost bi predstavljala izraz trijumfa logike kapitala, deveti krug marksističkog pakla.

Socijalistički raj je odavno izgubljen. Teško bi "otac levice" prepoznao ovdašnje ljutite paralevičare koji, umesto o redistribuciji, solidarnosti i bratstvu, vole da govore o sebi i svojim pravima. Ne znam šta su ovi aktivisti-preduzetnici zgađeni Srbijom i njenom radničkom klasom stigli da pročitaju, ali Marks nije napisao "egoistički manifest".

Opasna veza

Zoran Ćirjaković

Imenovanje Saše Mirkovića na mesto pomoćnika u Ministarstvu kulture i informisanja izazvalo je brojne reakcije. Ipak, smatram da glavni problem nije u tome što je Mirković suvlasnik medija sa sasvim netransparentnom vlasničkom strukturom.

Najviše zabrinjava njegova tvrdnja da "ima vrlo jasnu viziju šta se može uraditi kratkoročno, srednjoročno i dugoročno" sa našim ojađenim medijima. Štaviše, smatram da svi kojima je stalo do dobrog novinarstva treba da se plaše vizije jednog dokazano neuspešnog menadžera koji nikada nije radio kao novinar.

Mirković je godinama bio ne samo saučesnik u obesmišljavanju ideje B92-ke, nekada najotvorenijeg i najprofesionalnijeg medija u Srbiji, već i u sistematskom uništavanju slobodnog novinarstva u postmiloševićevskoj Srbiji.

Naravno, postoje mnogo lošiji mediji od B92-ke koju su Veran Matić i Saša Mirković posle 5. oktobra preoblikovali po meri sopstvenih ambicija i sposobnosti. Ali ne radi se samo o tome da se ova kuća ne može meriti istim aršinima kao i neki kriptomafijaški tabloid. Kada, bez previše preterivanja, od "svetionika" dobrog novinarstva napravite medijsku "krpu" u službi stranaka iz donedavno vladajuće koalicije onda to omogućava da mnogo lakše bude smanjen prostor slobode u svim drugim medijima.

Ne želim da sugerišem da je B92-ka devedesetih i tokom prvih godina posle pada Miloševića bila savršena, da nije bilo sumnjivih pristrasnosti i loših emisija. Ali jedino neko ko uvek ćuti nikada neće reći nešto pogrešno. Štaviše, ne samo da tada ovde nije bilo boljeg, već je to bio odličan medij pun ljudi nabijenih dobrom energijom, talentom i entuzijazmom.

Stalno smanjivanje inostranih donacija posle 5. oktobra jeste predstavljalo ozbiljan izazov. Ipak, na njega se moglo odgovoriti na različite načine. Veran Matić se opredelio da prihvati da dve vladajuće stranke, uglavnom preko javnih i funkcionerskih privatnih preduzeća, pokrivaju veliki deo gubitaka – i zauzvrat mobilnim telefonima praktično uređuju informativni program.

Pitanje da li je presudila nesposobnost, samoživost ili kombinacija različitih motiva je akademsko i, čak i za tužnu priču o B92, sve manje važno. Ono što je imenovanjem Mirkovića, koji je godinama bio Matićev najbliži saradnik i čovek od punog poverenja, postalo značajno jeste kako je izgledala "vizija" koju je donedavno sprovodio.

Demokratska stranka, godinama glavni nezvanični "sponzor" B92, funkcionisala je više kao pokret – labavi sklop sukobljenih interesnih grupa prožet galaktičkim ambicijama moralnih patuljaka na visokim položajima. Istovremeno, ključni urednici i neka od favorizovanih televizijskih lica na B92 postali su, u suštini, izaslanici i glasogovornici ovih frakcija, post-titoistički politički komesari i cenzori koji su, nažalost, prilično uspešno radili na iskorenjivanju dobrog novinarstva.

Srozavanje nivoa i partijska lojalnost prikrivani su na različite načine. Veran Matić je, Brankicu Stanković, koja poseduje redak spoj hrabrosti, ostrašćenosti, opsesivnosti i autističnosti koji je potreban za bavljenje nekim opasnim temama, iskoristio kao zaklon, priručno sredstvo za pacifikovanje novinara koji sebe nisu videli u mešavini stranačkog biltena i fanzina samozaljubljenog predsednika.

I "Insajder" i "Utisak nedelje" su upotrebljavani kao svojevrsna kamuflažna uniforma, zavodljiva iluzija da je B92 ostao slobodan medij za koji "nema zabranjenih tema" i "nedodirljivih ličnosti". U velikoj meri zahvaljujući ovim gledanim emisijama i zajedničkom minulom radu Matić je mogao da rasteruje neposlušne u tišini, bez buke i javnog negodovanja.

Naime, u senci fetišiziranog i slektivno nemilosrdnog "Insajdera" jedan pravi novinar ili nepartijski urednik nije mogao ni da pomisli da javno progovori o tome zašto je ućutkivan ili da nešto kaže o naručenim prilozima koje je morao da emituje. Čak i u očima "proevrospke" publike, one koja nije blagonaklono gledala na partijski informativni program, svako od nezadovoljnika je lako mogao da bude diskvalifikovan kao navodni eksponent "haškog lobija" ili prokazanih "antievropskih snaga".

Štaviše, mnogi su sami otišli, poniženi i frustrirani načinom na koji je završavana jedna divna medijska i, za mnoge, lična priča. Znam da u "Dinkićevoj zgradi" na Novom Beogradu još uvek ima i talentovanih izveštača i izuzetno moralnih ljudi, ali dobar novinar je na Matićevom i Mirkovićevom B92 odavno postao "ugrožena vrsta".

Ipak, u nedelu protiv B92 postoje olakšavajuće okolnosti. I u drugim zemljama u tranziciji pokazalo se da neoliberalni poredak i slobodno tržište nisu bili saveznici medijskih sloboda. Zato i da je Matić, umesto lojalnom Mirkoviću, "vlast u kući" predao menadžerima-profesionalcima pitanje je da li bi kritički orijentisano televizijsko novinarstvo moglo da preživi pritisak (demokratski izabrane) partijske države i simbioze marketinških agencija i paralelne vlasti koja je godinama funkcionisala u kabinetu svemoćnog predsednika.

Nažalost, neki mediji su pali još niže. Nekada takođe slobodarski, Radio Slobodna Evropa danas ne izaziva samo u mom stomaku mučninu kakvu je slušanje ostrašćenih Miloševićevih medijskih ratnika proizvodilo pre dve decenije. Dok je nekada u jednom ružnom i fatalističkom narativu sve vrvelo od opasnih "Šiptara" i "hrvatskih zveri", nepopravljivo zlo je u programu koji se emituje iz praškog studija postalo srpsko ili, ono najveće i najružnije, "srbijansko".

Kažu da se na B92 malo toga promenilo. Čak su i urednici-cenzori ostali isti. Naravno, novi su zahtevni vlasnici državno-partijskih telefona. Među njima je sada i Saša Mirković, jedan od retkih ljudi koji su dobili priliku da se nađu na oba kraja ove antidemokratske "žice" – opasne veze koja je ovde odavno postala deo jedne pogrešne vizije medija.

Ideologija zdravog razuma

Ideologija zdravog razuma

Zoran Ćirjaković

Ratovi su ovde odavno završeni, ali borbe se vode na sve više frontova. Minijaturne armije namrgođenih boraca za brojna prava i velike istine obično nemaju mnogo saveznika, ali imaju zajedničkog neprijatelja – ideologiju.

Podmladak jedne stranke je tako saopštio da nema ništa protiv homosekulanosti, ali se protivi da mladima ideologija homseksualizam bude "servirana kao nešto dobro i pozitivno". U drugom političkom rovu ukopali su se oni koji tvrde da je svetosavlje "ideologija izgrađena na fuziji crkve, države i nacije" i da predstavlja "najjači izvor netolerancije u srpskom društvu".

Ideologija je postala ružna reč, etiketa koja se lako lepi na neistomišljenike. Mnogi pokušavaju da se oslobode te stigme. Mirnes Kovač, politički analitičar iz Sarajeva, tako piše da se islamu "nameće luđačka košulja radikalne i militantne ideologije". Ipak, ima i onih koji veruju da još uvek postoje dobre ideologije. "Jedina i glavna ideologija danas je kako ljudima obezbediti posao i da normalno žive", izjavio je Mlađan Dinkić.

Ali bivši ministar je samo jedan od ovdašnjih dobrih "đaka" slavne britanske političke učiteljice. Margaret Tačer je dala najzavodljiviju definiciju ideologije ne samo svih naših postpetoktobarskih vlada već i skoro svih vlada u današnjem svetu – "ne postoji alternativa". Njeni neprijatelji su to nazvali "zombi ideologijom". Nikada ranije jedna vizija nije toliko umrtvila ljudsku imaginaciju kao tržišni fundamentalizam koji je "čelična lejdi" inaugurisala kao još uvek obavezni deo programa svih partija koje u Evropi imaju šansu da dođu na vlast.

Rat protiv ideologije se ove jeseni razbuktao širom sveta. Barak Obama tvrdi da se bori protiv "ideoloških zahteva" republikanaca. Vladimr Putin je digao glas protiv ideologije "američke izuzetnosti", imperijalističkog kreda koje u SAD postoji u dve, naravno ideološke, verzije. Desničari smatraju da je Bog izabrao Ameriku, dok levičari veruje da su nosači aviona i bespilotne letilice liberalne supersile zamenili dobrog ali nekako malaksalog Boga.

Najgore ipak prolaze ideologije kojima je dodat prefiks "neo". Čak i mnogi liberali koji veruju da konzervativizam i nije toliko loš smatraju da je neokonzervativizam strašan. Sve je više i idolopoklonika liberalizma koji se zgražavaju na sam pomen neoliberalizma.
Predmetak "neo" je i kod nas zamenio negativne superlative. Prošle nedelje je jedna beogradska ekspertkinja porast nasilja u školama vezala za pojavu "neonacionalizma". Mnogi urbani puritanci veruju da je folk, ipak, u redu, ali da neofolk predstavlja vrhunsko zlo.

Dok je dodatak "neo" ostao crvena marama koja privlači odijum intelektualnih preduzetnika, prefiks "post" je postao svojevrsni idejni teflon – čak se i argumentovane, zaslužne kritike na njega teško lepe. Zato se ta etiketa često kači na sumnjive projekte i vizije koje nam se sugerišu kao dobre ili neutralne, navodno postideološke.

Mnogima je teško da prihvate da u priči o ideologiji danas nema nevinih. Kako reče Luj Altiser, veliki francuski (post)marksista, "ideologija nema spoljašnjost". Iz nje se više ne može izaći. Čak i stvari koji nam deluju sasvim zdravorazumski ili kao izraz normalnosti često imaju moćnu – i potencijalno opasnu – ideološku dimenziju.

Da ideologija ništa ne ostavlja po strani može se ilustrovati i na primeru gej prava. U Nemačkoj i Holandiji odnedavno se pojavio "homonacionalizam", kako je Džasbir Puar, profesorka rodnih studija na Ratdžers univerzitetu, nazvala pojavu da veću inkluziju prati povećavanje broja pripadnika gej populacije koji izržavaju ekstremističke i šovinističke stavove prema zajednicama koje smatraju netolerantnim. Nažalost, i kod nas rečnik nekih boraca za LGBT prava sve češće podseća na ružan govor mržnjom nabijenih homofoba.

Verovanje da je po mnogim važnim političkim pitanjima moguće zauzeti objektivan ili naučni stav predstavlja opasnu zabludu. Nije reč samo o tome da naše shvatanje racionalizujemo kao istinu, promišljenu i sofisticiranu misao, a tuđe kao bezumlje plaćenika ili loših ljudi hipnotisanih (zlim) ideologijama.

Ideologija zdravog razuma omogućava i da pokušaji razumevanja suprotnih stavova budu olako diskvalifikovani kao opravdavanje nasilja, što ukida čak i samu mogućnost dijaloga o mnogim važnim pitanjima. Zato naš "zdrav razum" lako postane opasna ideologija, podmukli neprijatelj pokušaja da okončamo bar neke od iscrpljujućih političkih ratova.

Parade netrpeljivosti

Parade netrpeljivosti

Zoran Ćirjaković

Nekada u politici nije moguće doneti dobru odluku. Ali odlučivši da ove godine ne dozvoli održavanje Parade ponosa i "pratećih" skupova vlada Srbije je donela najmanje lošu odluku.

Ipak, njome neće biti zadovoljne dve grupe ljudi. Mnogi građani zbog sopstevenog, često sasvim razumljivog nezdovoljstva nisu u stanju da vide izvore tuđih frustracija i besova. Ne treba zaboraviti ni da nam naše muke i poniženja (pre)često deluju ne samo najveće, već i kao ona koje je najlakše prekinuti.

Malo je teže razumeti drugi izvor nezadovoljstva. Nezahvalno je suditi o motivima, ali čini se da ono dolazi od aktivista koji veruju da će njima biti bolje samo ako svima nama bude mnogo gore. Takvih ljudi ima na rubovima obe polovine duboko podeljene srpske političke scene.

Nije reč o lažnoj simetriji. Ultranacionalistički ekstremisti i miltantni huligani imaju i neočekivane "saveznike". Štaviše, umesto jedne parade koja slavi ljubav i toleranciju dobili smo dve parade netrpeljivosti.

Popularne društvene mreže su pune uvreda i mržnje. I oni koji likuju i oni koji žale zbog zabrane skloni su da građane sa kojima se ne slažu predstave kao neljude ili vežu za najveće evropske bauke. Tako jedni govore o nepopravljivom "srbistanu", a drugi pominju nametnuti "pederistan".

Ne radi se samo o porastu ekstremizma već i o sve većem broju nezadovoljnika koji traže prava bez odgovornosti i društvenih obzira. Slepo insistiranje na "mojim" pravima "po svaku cenu", nažalost, nije samo egocentrično i samoživo već može biti antidemokratsko i, praktično, društveno destruktivno. To treba imati u vidu i kada razmišljamo zašto je održavanje Parada ponosa u prosperitetnim i stabilnim evropskim zemaljama postalo moguće tek nedavno.

Ni tamo nije bila reč samo o široko raširenoj homofobiji. Strah od ugrožavanja društvene stabilnosti i demokratskog razvoja je bio jedan od glavnih razloga zašto su zapadne zemlje dugo vremena oklevale da svojim građanima daju neka od elementarnih građanska prava i zašto su homoseksualci po pravilu bili poslednja "autohtona" manjina koja ih je dobiljala.

Štaviše, čak i danas u 19 američkih saveznih država zaposleni može legalno da dobije otkaz samo zato što je gej. Seksualni odnosi između osoba istog pola su u velikim delovima SAD bili ilegalni sve do 1997. godine, kada su poslednji put na sud izvedena dvojica muškaraca zbog ljubavi unutar (svoja) "četiri zida".

Kada se promena konačno desi, lako je zaboraviti koliko je trnovit bio put do nje i zašto je bilo toliko teško postići čak i minimum društvenog konsenzusa. Još je lakše prevideti da je i drugima teško da žive život dostojan čoveka i budu ponosni.

Identitetsko slepilo je ovde posebno izraženo kada se radi o "gubitnicima o tranziciji", masama čije su muke predstavljene kao cena "boljeg života" i "napretka" pa mnogima odavno deluju kao normalno i očekivano, redovno stanje. Oni koji su nezaposleni i životare od danas do sutra jesu većina u Srbiji, ali to njihove patnje i poniženja ne čini ništa manjim od onih sa kojima se susreće oklevetana homoseksualna manjina.

Odnosi Srbije sa Zapadom su izuzetno komplikovni i to čini da svaki problem i podela lako dobije snažnu "nacionalnu" dimenziju. Zato nije reč samo o tome da jedne žrtve sebe vide kao ponižene Srbe, a druge kao ponižene homoseksualce. Ono što je ovde danas najopasnije je to što jedni samopravedni aktivisti i ostrašćeni ideološki ratnici sebe doživljavaju kao ljude koji su poniženi i uskraćeni zato što su Srbi, a drugi, sve češće, zato što žive među Srbima.

Nažalost, nije potrebno samo jednoj strani objašnjavati da je homoseksualnost normalna, da je znak različitosti i da, možda, njihova deca ili braća i sestre vole osobe istog pola, iako to panično kriju. Na drugoj strani ima ljudi koji kao da ne mogu da razumeju da ljudske zajednice nikada nisu samo "imaginarne" i da u srcu mnogih građana Srbije stanuju i neke druge velike ljubavi.

Na primer, svako pominjanje Kosova u kontekstu Parade ponosa biva izloženo ruglu i podsmehu. Ali, hteli to ili ne, živimo zajedno i jedan izuzetak, čak i onda kada nas se lično uopšte ne tiče, može uticati na ono do čega nam je jako stalo. Zato ne možemo očekivati da jedan tako veliki presedan kao što je kosovski neće proizvoditi druge presedane.

Nisu nas samo Slobodan Milošević i loši nacionalisti smestili u globalni geto u kome su suspendovana neka od ključnih međunarodnih pravila. Odustajanje od jedne univerzalne norme, uporno insistiranje na kršenju suvereniteta Srbije bez presedana u savremenom svetu, odraziće se nažalost i na prihvatanje novih, istinski humanih i naprednih zapadnih normi, kakva je shvatanje da u svakoj evropskoj metropoli ljudi koji vole osobe istog pola mogu ponosno da prošetaju centrom grada bar jednom godišnje.

U zemlji u kojoj je decenijama bilo previše izneverenih nada – i u kojoj se nakupilo mržnje, frustracija i besova – neophodno je praviti i poneki težak i ružnjikav kompromis. Svako kome se mnogo žuri i ko pri tome pokušava da ignoriše tu bolnu realnost neće doprineti pokušajima da ona bude promenjena. Da bi nastavili da idemo napred ponekad je potrebno zaustaviti se. Građani Srbije su već platili preveliku cenu nepotrebne, olako obećane političke brzine.

Siromašna izvesnost

Siromašna izvesnost

Zoran Ćirjaković

Od početka ekonomske krize u Evropskoj uniji često se postavljalo pitanje zašto je toliko duboka samo u mediteranskim zemljama. Obično su navođeni korupcija, izbegavanje poreza i sklonost prema populizmu. Nemački novinari su isticali i lenjost, pune kafiće, česta bolovanja i dugačke godišnje odmore.

Države sunčanije polovine Evrope dele nešto što nije lako prepoznati i što ne treba gubiti iz vida kada razmišljamo o razlozima zašto su neke došle na ivicu bankrota ili zašto su cele generacije ostale bez dobre budućnosti.

Većinu najjačih i najbrže rastućih ekonomija odlikuje ako ne ljubav, onda bar blagonaklono gledanje na neizvesnost. Na primer, za stanovnike Švedske, Kine, Danske, SAD i Singapura neizvesnost je izazov i dobra prilika, nešto što ne treba izbegavati već koristiti.

Nasuprot njih su zemlje čiji građani u promenama obično vide opasnost i vole da veruju da je sve što je drugačije opasno. Ekonomski ruinirana Grčka je šampion sveta u izbegavanju neizvesnosti, a osiromašeni Portugal je na drugom mestu. U samom vrhu je i Srbija – malo iza nas su Slovenija i Hrvatska.

Stanovnici juga Evrope ambivalentne i nepoznate situacije obično doživljavaju kao pretnju i imaju snažnu potrebu za predvidljivošću. To nije dobar saveznik u vremenu neoliberalnog "kasino kapitalizma" i rastuće konkurencije na sve otvorenijim globalnim tržištima.

Kada razmišljima o razlikama između kultura obično prvo pomislimo na jezik, religiju ili tradiciju. Ali sve češći susreti između pripadnika različitih zemalja – kao i nerazumevanje koje obično prati čak i kontakte između ljudi iz prividno sličnih društava – naveli su naučnike da preispitaju pravu prirodu i korene onoga što nas deli.

Tako su istraživanja koje je sproveo Hert Hofštede pokazala da način kako se pojedinci nose s neizvesnošću u značajnoj meri pripada kulturalnom nasleđu društva u kome žive. Holandski profesor ističe i da se kulturalno uslovljeni obrasci ponašanja teško menjaju – naziva ih "softverom ljudskog mozga" i opisuje kao nevidljivu silu koja usmerava naše odluke i rekacije.

Tu nema velikih razlika između generacija i klasa – svest i mentalitet je mnogo teže promeniti nego staru garderobu ili automobil. Veliki broj izreka i poštapalica služi da ojača ključne stavove pripadnika jedne kulture. "Nikad se ne zna", omiljeno opravdanje starijih za beg od neizvesnosti i promena, u žargonu mlađih generacija je postalo "opušteno" i "sigurica".

U društvima kao što je naše deca će verovatno učiti da je svet opasno mesto i biće prezaštićena od susreta sa nepoznatim situacijama, kaže Hofštede. Kasnije u životu, posledice paranoje od promena možemo videti na skoro svakom mestu – od glasačkih kutija u kojima umesto novih ideja tražimo spacioce do besmislenih zakona koji ispunjavaju našu potrebu za izvesnošću čak i onda kada se ne sprovode.

Na poslu će se često pojaviti u formi pitanja: "A šta ako neko sutra dođe i mene pita?" Neće nas mimoići ni u domovima zdravlja. U kulturama u kojima građani prihvataju neizvesnost lekar će pacijentu često reči par utešnih reči i poslati ga kući. U Srbiji i obližnjim zemljama doktor će mnogo češće učiniti ono što očekuje anksiozni pacijent – i prepisati savim nepotreban antibiotik.

Strah od neizvenosti se može prepoznati i u načinu kako "mislimo na budućnost". Zlato i oročena štednja su mnogo popularnije od rizičnih ulaganja u akcije, a državni posao i rana penzija su omiljene životne destinacije.

U društvima kao što je naše ljudi vole da veruju u "istine sa velikim i", a ideje koje se razlikuju od te istine obično doživljavaju kao opasne i zagađujuće. Kulturalno ukorenjena fobija od svega što nije blisko i odomaćeno jedan je od glavnih uzroka ksenofobije i homofobije.

Štaviše, svebalkanska sklonost ka predvidivom i jednoznačnom utiče i na "sposobnost ljudi koji imaju različita ubeđenja da budu lični prijatelji" – bili liberalni ili konzervativni svi smo, kako piše Hofštede, "deca iste kulture". Zato posledice ljubavi prema izvesnosti nećete naći samo u istanjenim srpskim novčanicima već i za ideološki homogenim slavskim trezama i na jednopartijskim dečijim rođendanima.

Izvesnost je stvarala šarmantnu opuštenost i vekovima je verno služila ljude na obodu Mediterana. Danas je ona postala najskuplja od svih naših velikih ljubavi. Rastanak će, nažalost, biti dugačak, prilično bolan i siromašan.

Geopolitika kulture: Gem, set i Srebrenica


Zoran Ćirjaković

Ivan Lendl nije bio samo jedan od najboljih tenisera osamdesetih godina i, mereno brojem nedelja na svetskom vrhu, treći najuspešniji teniser u istoriji – samo su Rodžer Federer i Pit Sampras duže od njega bili "broj jedan". Šampion iz komunističke Čehoslovačke bio je i jedan od najomraženijih – nikada nije dobio poštovanje i pažnju koje je zasluživao. U zapadnim medijima je redovno nazivan "Ivan Grozni". Kada je septembra 1986. godine ovaj komunistički uljez u svetu elitističkog belog sporta trijumfovao na US Openu i konačno stigao na naslovnu stranu magazina "Sports ilustrejtid" naslov je bio "Šampion za koga niko ne haje" – crvenim slovima, naravno.

Jedan teniski fanatik je izračunao da je Lendlov skor protiv asova iz SAD bio 72:37 – u međusobnim duelima "Ivan Grozni" je bio bolji od Mekinroa, Konorsa, Agasija i Samprasa, najvećih američkih tenisera svih vremena. Istini za volju, Lendl nije bio topao čovek – mada je pitanje koliko su arogancija i sarkazam bili posledica njegovog karaktera, a koliko tupavih pitanja i komentara zapadnih medijskih ratnika i reakcija ideologijom zatrovane publike. Lendl je dolazio iz zemalja-satelita crvene "imperije zla", i njegove pobede, postupci i emocije mereni su drugačijim standardima i često tumačeni – spinovani, u žargonu današnjih preduzetnika vrednosnih sudova – iz krajnje nedobronamernih ili preoštrih uglova.

Sveopšti ideološki rat u kome remi nije postojao kao mogući ishod vodio se i na filmu. Ljudski strahovi i fobije su svuda, pa su i u SAD bili lukrativna pokretačka mašina dve moćne i često suptilno isprepletane industrije, politike i Holivuda.

Lendl je za mnoge Amerikance bio oličenje "čoveka mašine", "ideološkog robota" koji je pretio da uništi "zemlju slobodnih" – lako prepoznatljiv negativac iz, na primer, antologijskog naučnofantastičnog filma Invazija otimača tela (Invasion of the Body Snatchers, 1956) reditelja Dona Sigela. Film je snimljen na vrhuncu makartijevskog "lova na veštice" i imao je važnu ulogu u dehumanizaciji tadašnjih ideoloških neprijatelja. Reklamiran je kao prikaz "ljudi iz drugog sveta" koji "donose novu dimenziju terora". Hladnoratovski vanzemaljci, naime, nisu želeli samo da osvoje jednu kalifornijsku palanku već i da otmu individualnost, "tela i duše", stanovnika Amerike i zamene je zlom ("čak se i ljubav pretvara u vrtlog straha") koje su gledaoci sa lakoćom identifikovali sa komunizmom.

Komunisti su na kraju poraženi, ali "slobodni svet" se suočio sa novim opasnostima. Tako je umesto crvenih holivudskih vanzemaljaca na američka filmska platna četiri decenije kasnije trčeći, sa nuklearnom bombom u ruksaku, stigao terorista "Dušan Gavrić". "Ja sam isti kao vi", kaže holivudski balkanski loš momak u filmu Mirotvorac (The Peacemaker, 1997, r. Mimi Leder). "Tamo postoje ljudi koji ne haju za novac. Za njih su samo važni bes, frustracije, mržnja. Oni osećaju bol i odlučni su da ga podele sa svetom", reči su kojima je dobra filmska Amerikanka publici objasnila ovo novo, netransparentno zlo.

Tri decenije posle "Ivana Groznog", čehoslovačkog uljeza, novi, balkanski as se suočava sa sličnim omalovažavanjem i dvostrukim standardima. Iako je već 97 nedelja prvi, Đoković je u tenisu ostao "Treći čovek", kako glasi naslov teksta koji je nedavno objavljen u "Njujorkeru". Novinarka američkog magazina o kome sanjaju mladi novinarski i pripovedački talenti, tekst počinje upečatljivim opisom velikog sportiste praćenim jednim podjednako velikim i relativizujućim "ali".

Autorka nam vešto sugeriše da se, ipak, radi o jednom vulgarnom i agresivnom čoveku koji se nalazi na visokom mestu koje pripada nekim drugim, boljim ljudima, pravim – što obično znači zapadnim – džentlmenima. Novak je tu oslikan kao "Džokobič" (bitch – kučka), "lažnjak" koji "kidiše, obrušava se i udara se u grudi", psuje i sklon je različitim bizarnim navikama i ponašanjima. Taj lik iz "Njujorkerovog" portreta me neodoljivo podseća na negativce iz Mirotvorca.

Ipak, ovaj lepo napisan, mada omalovažavajući i ružnjikav tekst sadrži vernu sliku onoga što se odavno može naći na brojnim internet forumima i u različitim komentarima. Citirana novinarka je sumirala preovlađujuće argumente i logiku onih koji su Đokovića smestili tu gde jeste – prvi, a ipak treći, "u senci" dvojice Zapadnjaka, u opremi "japanske zare" koja, u suštini, ni ne proizvodi sportsku opremu. Unutar najveće Unikloove radnje u skupoj tokijskoj četvrti Ginza, negde pored sporednog ulaza, bile su prošlog meseca dve nevelike Đokovićeve reklamne fotografije čija neupadljiva estetika deluje kao čudan spoj fotografije za ličnu kartu i slike iz starog kataloga neke nemačke robne kuće.

Sve to nekako ne priliči "broju jedan". Ali pitanje je da li je Novak uopšte imao bolji izbor.

U tekstovima i komentarima o Đokoviću, kako je primetio novinar "Sports ilustrejtida", "dominiraju ekstremni glasovi". Tu je lako naći gomilu površnih, jeftinih i ružnih kritika i diskvalifikacija srpskog asa – nema više mnogo novinara koji ono što žele umeju da kažu tako suptilno i vešto kao "Njujorkerovi" autori. "Đokovićeva istrajnost, koju on svaki put ponovo dokazuje na terenu, i njegova dosadašnja postignuća čine ga Srbinom herojem. Ali razlozi njegove upornosti daju njegovom herojstvu zlokobnu crtu", napisala je holandska novinarka. Taj tekst su preneli ovdašnji mediji koji se obraćaju ovdašnjim građanima koji veruju da prezir prema Novaku i njegovim obožavaocima u Srbiji predstavlja znak (prave) evropske orijentacije.

Mnogi Srbi u ovakvim, rasističkim tekstovima i komentarima vide novi izraz stare antisrpske zavere. Drugi opravdanje za široko rasprostranjeno omalovažavanje nalaze u Đokovićevim greškama, pa i bahatom ocu koji bi genijalnom sinu – i porodičnom budžetu – najviše doprineo ako bi konačno zaćutao.

Srbija je suviše mala i nevažna da bi neko Đokovića srozavao samo zato što je Srbin. Štaviše, popularnost i nemali komercijalni uspeh Ane Ivanović, uprkos slabijim rezultatima, dokazuje da "pogrešno" ime i pripadnost oklevetanoj kulturi ne znače i zlu marketinško-finansijsku sudbinu ili nepremostivu prepreku za osvajanje srca brojnih fanova širom sveta. Uveren sam i da Đokovićevi trapavi gestovi i navodno neprikladni urlici nisu dovoljno velik razlog da bi u očima mnogih relevantnih autoriteta i dobronamernih posmatrača prvo mesto moglo da postane (i ostane) treće.

Verujem da se radi o nečemu drugom, nečem što, u suštini, nema mnogo veze ni sa Novakom ni sa (ostalim) Srbima.

Kada je padom Berlinskog zida nestalo crveno "carstvo zla", Zapad je izgubio neprijatelja. Nažalost, takvo stanje izgleda nije moglo dugo da opstane u svetu u kome odavno ne dominira samo Zapad već i suva, avramska dihotomija o sveprisutnom antagonizmu između (vrhunskog) dobra i (apsolutnog) zla. Ne treba gubiti iz vida da su ovim matriksom ostali "okovani" čak i turbo-sekularni evroatlantski umovi – bog i crkva su možda "umrli" u njujorškom Grinič Vilidžu ili u velikim gradovima postmoderne Zapadne Evrope, ali taj dualizam živi i u mozgovima sve brojnije sajber "dece prosvetiteljstva".

Štaviše, učinak milenijumima starog mentalnog softvera prepoznatljiv je u misli Kristofera "Bog nije veliki" Hičensa, elokventnog ateiste koji je voleo da flertuje sa islamofobijom, koliko i u delima Osame "Alah je veliki" bin Ladena, modernog ur-fundamentaliste koji na đubrište istorije nije ekspresno poslao samo dve njujorške falusne zgradurine već i poveliku evrocentričnu biblioteku zavodljivih meditacija o navodno umirućoj istoriji i njenom bratu blizancu iz neoliberalnih mitova – "globalnoj konvergenciji".

Da bi neko bio dobar, mora postojati neko ko je zao, podseća Mahmud Mamdani, profesor na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Zato je ubrzo posle smrti komunizma "gvozdenu zavesu ideologije" zamenila "plišana zavesa kulture" – prvo na Balkanu i u Podsaharskoj Africi, gde je istorija odlučno pokazala da ne samo da nije mrtva već da ni ne namerava da umre, a zatim u Njujorku 11. septembra 2001. godine, posle čega je teški kulturalni pliš dodatno ojačan sofisticiranim bezbednosnim i kulturrasističkim armaturama.

Ono što je, kako ističe Mamdani, tada postalo važno jeste politizacija kulture, prvenstveno shvatanje da postoji njena "opipljiva suština koja je definiše i koja objašnjava politiku kao posledicu te suštine". Tako je, ubrzo po završetku Hladnog rata, "linija koja razdvaja one koji su za mir od onih koji su skloni teroru i zločinima" postala kultura i njen neobičan saputnik – modernost.

Ovakvo tumačenje uloge kulture, kako piše Mamdani, podrazumeva da je svet podeljen na dva dela u kojima reč kultura ima dva suštinski različita značenja: u jednom delu žive "kreativni" ljudi koji stalno stvaraju novu, "dobru" i oplemenjujuću kulturu, dok u drugom delu žive "inertni" ljudi "okovani kulturom" koji, sem možda u dalekoj istoriji, na mitologizovanom prapočetku, samo umeju da robuju svojoj okamenjenoj, "lošoj" kulturi.

Profesor Mamdani – musliman rođen u Indiji, odrastao u Ugandi, već godinama živi u SAD – predstavlja idealnog tumača situacija u kojima postoji pretpostavka kulturalne krivice, okolnosti u kojima ne samo da pojedinac mora da dokaže da nije "loš", odnosno da nije programiran i "kontaminiran" oklevetanom kulturom svoje zajednice, već da, praktično, živi dokazivanje da je stvarno "dobar".

Naime, Mamdanijeva porodica je prvo 1972. godine, zajedno sa još oko 60.000 "Azijata", proterana iz Ugande – Idi Amin ih je nazvao "krvopijama". Mnogi su ubijeni, a hiljade etničkih Indijki je silovano. Mamdani je tri decenije kasnije u SAD, posle 11. septembra, iskusio američku islamofobiju i rasizam koji je ubrzo poprimio različite institucionalizovane oblike – "islamsko zlo" je tada, praktično, izjednačeno sa nacističkim i svaki musliman je morao da dokazuje da nije "loš" i "kontaminiran" oklevetanom religijom. Iz tog iskustva je nastala Mamdanijeva knjiga Dobar musliman, loš musliman: Amerika, Hladni rat i koreni terora.

Njegov zaključak je da, kada se radi o tumačenjima velikih, masovnih zločina, bili oni okarakterisani kao terorizam ili genocid, danas postoje dvostruki standardi. Takvo nasilje se u "modernim", zapadnim društvima objašnjava kao "rezultat zla" – užasi počinjeni od strane "kulturnih otpadnika i perverznjaka" koji postoje "van istorijskog vremena". Mamdani, na primer, navodi da je danas prisutan snažan otpor pokušajima da se krivica za Holokaust razmatra u istorijskim i kulturalnim kategorijama.

Iz ove logike sledi da su zapadni zločinci ili psihopate ("trule jabuke", "dva odsto onih koji uživaju u tome") ili fini, moderni ljudi koje su pokvarile varvarske okolnosti – oni ubijaju nevine jer su pod stresom i traumirani brutalnošću, na primer u Iraku ili Avganistanu, "muslimanskih varvara". S druge strane, esencijalizujuće kulturalno objašnjenje rezervisano je isključivo za "predmoderne", "primitivne", ne-zapadne narode i "njihove" velike zločine – u nedostatku (zapadne) modernosti, (nacionalna) kultura (p)ostaje ubilačka.

Kako to izgleda na filmu?

Za mnoge gledaoce "pravo" objašnjenje Aušvica nalazi se u filmu Bela traka (Das weisse Band, 2009) reditelja Mihaela Hanekea. Publika ga je uglavnom protumačila kao realističnu priču o počecima fašizma. U filmu se iza privida provincijske idile kriju ostaci feudalnog poretka, okrutni puritanski protestantski sveštenici i bezdušni roditelji. Naravno, ostaje pitanje kako jedna tipična evropska priča iz tog doba može da "objasni" korene fašizma.

Sve u vezi s dehumanizacijom i zlom u Hanekeovom filmu je univerzalno, nešto što je moguće uvek i svuda. "Kad masa pati, ona se drage volje hvata ideologije kao slamke spasa", kako je to formulisao filmski kritičar Aleksandar Radovanović. Haneke nam predstavlja zlo koje je vanvremensko i vanprostorno – u njemu nema ničeg istinski nemačkog, kulturalno specifičnog. "Šta je ušlo u vas?", pita se u filmu jedna nemačka majka suočena sa morbidarijama uokvirenim kao "muška dominacija začinjena sa malo ružne psihologije".

Štaviše, u filmu u kome je naglasak na banalnim dečjim brutalnostima sve vrvi od toplih detalja podvučenih belom trakom. "Belo je boja nevinosti", reči su kojima odzvanja Hanekeova zavodljiva slika jedne kulturalno nevine patologije. Na kraju filma u kome su junaci uglavnom istovremeno i žrtve – dobro i zlo, naravno, leže u svakome od nas – gledaoca više ni ne zanima ko je počinio sve te užasne stvari.

Ispada tako da je nacizam, kao i komunizam, bio stvar (pogrešnog) izbora. Ljudi smo, svi grešimo. Štaviše, pseudopsihološko, apologetsko i banalno objašnjenje jednog velikog zla prepznato u Hanekeovom filmu sasvim je u skladu sa pragmatičnim ciljevima i moralnim horizontima ujedinjene Evrope. Ljudi vole da žive u svetu u kome sve deluje skladno i ima svoje mesto.

S druge strane, dominantno, kulturrasističko tumačenje Srebrenice može se ilustrovati dokumentarnim filmom Srpski epovi (Serbian epics), emitovanim originalno na BBC-ju 1992. godine. Kao i Haneke, reditelj Pavel Pavlikovski je priču o zlu započeo u idiličnom ruralnom ambijentu. Ali on, za razliku od Hanekea, ne traži šta je ušlo u te obične ljude i pretvorilo ih u monstrume, već vidi samo ono što je "oduvek" bilo u Srbima – njihovu kulturu i tradiciju.

Pavlikovski, praktično, zlo predstavlja kao rezultat vekova "kontaminacije" svetosavljem, pravoslavnim "krstom i vjerom hrišćanskom", opsesijom "ranama roda moga" i "guslama mojim najdražim". Zvuk gusala je sugerisan kao "muzika na koju je srpski rod navikao" i "od kojih Srbinu ništa preče nema" i on se, već u prvim scenama, zloslutno nadvija i nad jutarnjom pastoralnom idilom i nad opkoljenim Sarajevom. Film gledaocima predstavlja narod koji je programiran toliko moćnom kulturalnom silom i uhvaćen u klopku sopstvene loše istorije da svako "njegovo" zlo deluje istovremeno i predodređeno i neizbežno. To se suštinski ne razlikuje od starih, rasističkih predstava.

Oni koji se ne uklapaju u zapadni kalup ili nemaju zapadni senzibilitet neće se suočavati sa sumnjičenjima, pridikama i patetičnim spuštanjima samo oko teniskih terena. Za Juseina Bolta je, tokom Olimpijskih igara u Pekingu, Žak Rog, belgijski grof i predsednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, rekao da način kako se raduje pobedama "nije način kako mi vidimo jednog šampiona. Ali naučiće on s vremenom." Nažalost, nije se samo ovaj prividno benigni, pokroviteljski rasizam zapatio u temeljima modernog olimpizma – Olimpijada je mogla da bude održana u Hitlerovom Berlinu, ali još uvek ne i u nekom gradu u kome su većina muslimani ili crnci.

Nije lako kada neko obeležja svoje oklevetane kulture ima "upisana" na koži ili u pasošu. Nekako mi je tužno kada slušam Farida Zahariju, naturalizovanog Amerikanca rođenog u Indiji, kako u svojoj uticajnoj emisiji "Globalni javni trg" na CNN-u kada govori o američkoj vlasti i armiji redovno kaže "mi". Zaharija je odavno je postao vodeći apologeta američke politike, televizični novinar, urednik i ugledan stručnjak za međunarodne odnose kome su otvorena vrata vašingtonskih koridora moći. Ali njegovo insistiranje na prenaglašenom "mi" sugeriše da se se ovaj bombajski musliman ne oseća najbolje u svojoj drugoj domovini. Štaviše, iako je bio pominjan kao jedan od kandidata za neka od najvažnijih spoljnopolitičkih imenovanja u administraciji Džordža Buša (mlađeg), tamnoputi Zaharija je u kolumni u "Njuzviku" priznao da je samo nekoliko meseci kasnije, posle 11. septembra, bivao izložen zadržavanju i šikaniranju na nekoliko američkih aerodroma.

Dugačka senka kulturalnih tumačenja 11. septembra i Srebrenice znači da svaki musliman i Srbin, praktično, mogu uvek da očekuju nepoverenje i ružan tretman rezervisan za pripadnike sumnjivih, globalno oklevetanih kultura. Njima danas nije dozvoljeno da sasvim "privatizuju" sopstvene identitete i političke stavove. U već skoro instinktivnom vezivanju (nezapadne) kulture i zla leži i jedan od razloga zašto je Novak Đoković nedavno morao da odgovara na prividno legitimno, u stvarnosti rasističko pitanje o Srebrenici. Da je postavila "nedozvoljeno" pitanje zna i novinarka "Njujorkera" – zato rečenicu u kojoj navodi Đokovićev odgovor počinje rečima: "Možda nije bilo u redu, ali pitala sam ga…"

U priči o Srebrenici se, nažalost, ne radi samo o suočavanju, brojnim žrtvama, krivici i odgovornosti. Šta god neko od nas mislio o tom užasu – i koliko god puta ponovio i ličnu osudu i sve najteže kvalifikacije iz haških presuda – to neće biti dovoljno sve dok se, posle zavese ideologije, nekako ne podigne i klevetnička zavesa kulture. Danas to ne deluje izgledno. Ali istorija zna da bude hirovita gospodarica – čak i na "postistorijskom" Zapadu, kako je to stanovnicima briselske unije nedavno pokazala "kriza evra". Dok se to ne desi, svi Srbi – i suočeni i nesuočeni, i "kontaminirani" i "dekontaminirani" – moraće, kao i Đoković, ponekad da odgovaraju na rasističko pitanje o Srebrenici.

Crno-beli svet palanačkog kosmopolitizma

Crno-beli svet palanačkog kosmopolitizma

Zoran Ćirjaković

Povodom teksta "O Dežuloviću ili - promašena kritika"

U reakaciji na moj tekst "Pravi Srbi i slučajni Hrvati" gospodin Vladimir Milutinović se uopšte ne osvrće na moju tvrdnju da se u dominatnim tumačenjima ratova devedesetih zlo vezuje samo za kulturu jedne nacije – čime se sugeriše da su Srbi zločinci otelotvorenje pravih Srba, dok ostali zlikovci bivaju predstavljeni ili kao svojevrsni izrodi, loši ljudi, ili kao obični, dobri ljudi koje su omađijali zli političari i "poražene ideologije".

Umesto da se bavi temom teksta, gospodin Milutinović pokušava da me dezavuiše zato što sam rasističko objašnjenje srpskih zločina ilustrovao citatom Borisa Dežulovića. Ali Dežulovićev minuli rad u borbi protiv hrvatskog nacionalizma i njegove osude zločina koje su počinili ustaški nitkovi ne mogu biti opravdanje za pisanje kultur-rasističkog teksta o Srbima, niti razlog da ne budu istaknuti smisao i imliplikacije dehumanizujuće generalizacije koju je tako zavodljivo izložio.

Verujem da, za razliku od Dežulovića, gospodin Milutinović nema vremena da se bavi istraživačkim novinarstvom i ustanovi šta je stvarno "obavezni dio repertoara seoskih derneka, krsnih slava, vašara i svadbi od Vrnjačke Banje do Banje Luke" i otkrije koja je pesma postala "srpska Makarena ili Lambada". Zato mu predlažem da bar uradi jednu malu mentalnu vežbu i srpsku slavu iz citiranog "Kožovog" vica (svima koji prate Dežulovićeve kolumne je jasno da je reč o autorovom alter egu) zameni katoličkim božićem.

Meni su Hrvati koji sede za tom imaginarnom prazničnom trpezom delovali neljudski – čak i bez da sugerišem, kao što je uradio citirani autor, da to u stvari i nije vic, već da najvažnija verska svetkovina – oslikana kao halapljivo čerečenje životinjskog mesa u kratkoj pauzi između klanja ljudi – predstavlja predložak za svinjarije koje se svakodnevno mogu gledati i uživo i kao videospotovi na YouTubu.

Štaviše, i čitaoci Oslobođenja su u citiranom tekstu prepoznali isto što i ja – samo se mnogima od njih svidela ružna poruka koja mene plaši. "Ova odlična analiza Borisa Dežulovica, možda malo tragikomična, daje pravu sliku moralnog stanja srpskog naroda. Ne može se govoriti o pojedincima, to je kolektivno ludilo i kolektivni zanos većine", piše jedan. "Ni crkva niti iko u Srba ne radi na deluciferizaciji vlastitog naroda nego naprotiv", tvrdi drugi.

Moguće je da se Dežuloviću omakla slika iz koje štrče pravoslavne beštije – ljudski je grešiti, čak i u listu koji izlazi u zemlji u kojoj jedna polovina onu drugu redovno zove "Republika Šumska". Naime, to u današnoj Bosni nije asocijacija na zdrav život i čist vazduh, nego na zabačena planinska prostranstva u kojima ne žive ljudi već stvorenja koja umesto usta imaju "ralje" i hrane se isključivo tako što "čereče" svoje nemoćne žrtve.

Mislim da ovakve greške, ipak, nisu sasvim slučajne.

U našem crno-belom političkom svetu za druge se danas može reći sve i svašta, ali dehumanizacija i nacifikacija etničkih i idejnih različitosti postali su glavni ciljevi velike većine kleveta. Neke od njih su prilično sofisticirane. Tako diskurs "kulturne dekontaminacije" pogađa obe mete i jedan narod istovemeno uokvirava kao naciste i gamad.

Ipak, samopravedni građanski i nacionalistički medijski ratnici dele "uverenje da je sve što je drukčije nakaradno i opasno", kako je početkom devedesetih rekao Slobodan Selenić. Njihov veliki zajednički neprijatelj su nijanse i boje.

Frustrirajuće je živeti u društvu bez valera. Slepilo za boje se odavno prenelo i na ljude koji vole da veruju da su kosmopolitski liberali. Oni na Balkanu danas čine jednu neobičnu "imaginarnu zajednicu" – svojevrsnu elitističku naciju koja možda nije "izabrana", ali koju je vredelo izabrati.

Pokazalo se, ne samo na Balkanu, da su ovi samoproglašeni vlasnici vrline i morala skloni da proizvode mržnju prema drugima i budu militantni kao i prave etničke zajednice – one koje vezuje nacionalna, a ne "visoka" (što obično znači zapadna) kultura. Pri tome, često se zaboravlja da patriotizam nije jedino "poslednje utočište hulja". Ima njih previše da bi stali pod iskrzani nacionalni barjak.

Nažalost, svi odavno živimo pod pritiskom crno-bele matrice. Zato čak i pravi kosmopolitski liberali ponekad progovore ne samo, da citiram gospodina Milutinovića, onako "kako je to uobičajeno u nacionalističkom diskursu o drugima" već i na način kako govore okoreli šovinisti. Iz istog razloga je ovde jako teško ostati dosledan, pravi antinacionalista i ne postati zlata vredan "korisni idiot" koji se koristi za ostvarivanje prljavih ciljeva nekog drugog nacionalizma.

Nekima se to samo omakne, a neke ponesu emocije ili ljudske slabosti i odu predaleko. Selenić je njihov kosmopolitizam nazvao palanačkim, a Stef Jansen, pronicljivi belgijski antropolog, rekao je za ovdašnje antinacionalizme da su često nacionalistički. To možda jeste zbunjujuće, ali stvarnost je obično takva, šarena.

Pravi Srbi i slučajni Hrvati

Pravi Srbi i slučajni Hrvati

Zoran Ćirjaković

U dominatnim tumačenjima holokausta kao da nedostaje jedna reč. Često se pominju nacisti i dobrovoljni egzekutori, (malobrojne) psihopate i (mnogobrojni) obični ljudi, totalitarni režim i propaganda, ali tu nekako nema mnogo Nemaca.

Nije reč samo o političkoj korektnosti. Hvale vredan obzir u velikoj meri odražva široko prihvaćeno verovanje da Zapadna Evropa predstavlja sinonim za moderno, kulturno i civilizovano – ono podrazumeva i da u srcu Evrope, u domovini Kanta, Hegela i Vebera, jedno ovako veliko, teško pojmljivo zlo može biti ili banalno ili znak neke teške ali, ipak, akutne bolesti. Tako je u priči o oko šest miliona ubijenih Jevreja, bez izuzetka golorukih civila, nemačka kultura ispala nevina.

Nažalost, u dominatnim tumačenjima jugoslovenskih ratova devedesetih za sve kao da je kriva samo jedna kultura – tu sve vrvi od Srba. Čak i kada su opisani kao miloševićevi, kontaminirani, palanački ili bestijalni, naglasak je na tome da su Srbi, ljudi programirani svojom navodno genocidnom kulturom.
Zato krivica jednog Srbina danas, po pravilu, nije shvaćena samo kao individualna – ona je uvek kulturalna, što praktično znači kolektivna, srpska. Tu treba tražiti i neke od razloga zašto je Srebrenica postala "srpska" a stotinak puta veći Aušvic ostao "nacistički".

Etnocentrične interpretacije ovdašnjeg zla su ponovo dobile na zamahu kada je prošle nedelje objavljen snimak veselih bratunačkih Srba kako pevaju i igraju uz odvratnu pesmu čiji je refren "Oj, Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice".

Pesma poziva na ponavljanje naše dve najveće sramote i zaslužuje najoštriju osudu. Nažalost, ona je do sada uglavnom ostala u senci tumačenja koja jedan ružan događaj vade iz konteksta, depolitizuju i vezuju za nacionalnu, u ovom slučaju srpsku kulturu.

U uvodniku objavljenom u sarajevskom "Oslobođenju" pod naslovom "Nož, žlica, Sjenica" Boris Dežulović je preteće šovinističko lumpovanje predstavio kao svojevrsnu ekraniziciju popularnog srpskog obreda – banalni izraz jednog kulturom uobličenog zla.

Dežulović je svoju kulturom obojenu sliku smestio u vic koji mu je navodno ispričao izvesni Kodžo: "Elem, došla na srpskoj slavi hrana za stol, a jedan rmpalija halapljivo dohvatio meso pa ga rukama čereči i trpa u ralje. 'Nožem, brate, nožem', diskretno ga domaćin munuo laktom, a ovaj se trgnuo i dohvatio nož: 'Koga, brate, koga?' Ima taj vic i videospot, vidjeli ste ga ovih dana na YouTubeu, zapis iz Bratunca, sa tamošnjeg tradicionalnog vašara."

Ali, dok Dežulović u jednom zlu prepoznaje srpske crte, na drugom ne vidi hrvatsko već, kako piše, "ustaško lice". "U Hrvatskoj je previše ustaških pičkica koje čvrsto drže do svojih stavova sve dok za njih ne treba riskirati", izjavio je u emisiji "Nedeljom u 2" na HRT-u.

Tako ustaše, slično kao i nacisti ranije, bivaju odvojeni od nacionalne kulture – nečega što je postojano, što se teško menja, a kamoli "leči", a njihova zlodela se vezuju za pojmove koji sugerišu da se radi o nečemu što je privremeno i kontrolabilno, proizvod ljudske slabosti, retke bolesti ili prolazne ideologije.

Tu nema ničeg spornog. Štaviše, masovnim zločinima i progonima u dvadesetom veku obično je prethodilo ocrnjivanje i klevetanje jedne kulture i ljudi koji je nose u sebi. Zato svako raskidanje veze između kulture i zla treba pozdraviti. Problem nastaje onda kada se primenjuju dvostruki standardi, kada isti princip ne važi za sve.

Dežulović je jedan od autora koji nam sugerišu da su hrvatski zločinci samo slučajno Hrvati, svojevrstan nacionalni otpad prema kome splitski novinar ne skriva gađenje i prezir, dok su srpski zlikovci i ljudi "pomjerene pameti" predstavljeni kao otelotvorenje pravih Srba, slika i prilika srpske kulture.

Ovakva shvatanja su postala široko prihvaćena. Ne treba ih gubiti iz vida kada razmišljamo o ravnodušnosti prema tragičnoj sudbini krajiških Srba ili kada pokušavamo da razumemo indiferentnost Zapada prema činjenici da je nemali deo Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula ušao pevajući zajedno sa Thompsonom i igrajući uz stihove "Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara" i "U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila".

Ona su važna iz još jednog razloga. Da bi Hrvatska mogla da "ode sa Balkana" i bude prihvaćena u društvu "modernih" i "civilizovanih" Evropljana njeno zlo je moralo da prestane da bude posmatrano kao hrvatsko. Njegovi koreni su preneti iz domena (nacionalne) kulture – koja je letos primljena u klub "najviših", onih koje su dostojne prideva zapadna – u sferu psihopatologije, nečega što je po sebi univerzalno, nekako banalno, ljudski i normalno, čak i u svojoj monstruoznoj nenormalnosti.

Hrvatska kultura je tako obezbedila, makar privremenu, ispisnicu iz mnogih tumačenja naše zajedničke ružne prošlosti. Za budućnost Balkana ne bi bilo dobro da ostane poslednja kojoj je to uspelo. Ima tamo još mnogo suvišnih i opasnih reči.

Negrađanski rat u građanskoj Srbiji

Sonja Biserko je "Sveto NVO Biće" koje je na čelu "Helsinškog Centralnog Komiteta". Program Peščanika se sastoji od "jalovog i besmislenog mentalnog terora" proizvedenog od strane "raznoraznih ovisnika o dnevnim dozama pesimizma".

Ovo nisu napadi nacionalista na proevropske snage ili komentari anonimaca na internetu već primeri iz sve prljavijeg rata rečima koji se u duboko podeljenoj Drugoj Srbiji razbuktao ovog leta.
Druga Srbija je naziv za nevladine organizacije i aktiviste koji su se devdesetih suprostravile politici Slobodana Miloševića. Nažalost, neki od najglasnijih aktera su kritiku srpskog zla pretvorili u klevetanje srpske kulture i istorije. To je doprinelo marginalizaciji građanskih snaga u Srbiji, mada njihov uticaj u Briselu i Vašingtonu nije bio mali.

I posle pada Miloševića, sukobljavanja i sumnjičavost između predstavnika "dve Srbije" često su paralisali politički život. Uprkos brojnih pokušaja, "Treća Srbija" je ostala političko mrtvorođenče.

Prva javna sukobljavanja unutar Druge Srbije su počela ubrzo posle 5. oktobra, što se poklopilo sa značajnim kresanjem zapadnih donacija. Ubistvo Zorana Đinđića, koji za života nije bio omiljen među građanskim aktivistima, dovelo je do kratkotrajnog primirja.

Nove podele i sukobi, ovaj put praćeni ličnim uvredama i klevetama, bile su vezane za otvorenu podršku čelnika nekih nevladinih organizacija režimu Borisa Tadića.

Ipak, do prve velike eskalacije negrađanskog rata u građanskoj Srbiji došlo je povodom kampanje "belih listića". Uspeh ovog poziva na bojkot prošlogodišnjih izbora, iza koga su, između ostalih, stale Vesna Pešić i E-novine, značajno je doprineo pobedi naprednjaka.

Meta nekih od najprljavijih napada u novom "sukobu na levici" kome se još ne nazire kraj postao je Teofil Pančić, kolumnista Vremena koji se usudio da javno kritikuje "bele listiće".

Pančić piše da je godinama bio izložen pretnjama, uvredama i iživljavanju. "Dok je sve to dolazilo s 'desnice', stvar je bila makar predvidiva, i čovek se mogao tešiti time da to ionako 'ide u rok službe'… i da se uostalom od te mentalne strukture ništa bolje nije ni moglo očekivati."

"Dovoljno je, međutim, bilo da izrazim svoje revizionističko inokosno mišljenje oko jedne relativno trivijalne stvari ('beli listići' & co.), pa da na E-novinama prođem kroz gotovo isti tretman, i to u nekoliko navrata: najprostačkije moguće uvrede, petljanje u stvarni i imaginarni privatni život, bizarne klevete i konfabulacije..."

Sukob se nedavno pretvorio u prljavi rat svih protiv svih. Formalni povod je odnos prema Aleksandru Vučiću, koji je u svoj program utkao ključne ideje i ciljeve Druge Srbije. Ipak, kulminaciju predstavlja prošlonedeljni obračun Peščanika i E-novina, omiljenih glasila građanske opcije koja su zauzela suprotne stavove o političkoj transformaciji najmoćnijeg čoveka u zemlji.

Peščanik je pretenciozni i suvoparni internet portal koji je izrastao oko radijske emisije koju vodi Svetlana Lukić, analitičarka koja događaje u Srbiji uvek posmatra kroz crne naočare, dok neskriveno tabloidne E-novine uređuje ponekad duhoviti, ponekad otrovni Petar Luković, beskompromisni enfant terrible srpskog novinarstva.

Marko Matić, jedan od urednika E-novina, hvali Aleksandra Vučića jer "je uspeo da veliki deo Srbije, koji je bio na nacionalističkim, anti-evropskim pozicijama, prevede na proevropske pozicije".
Matić čak daje podršku autoritarnim tendencijama unutar nove vlasti: "Mislim da za ovu fazu demokratskog razvoja, u kojoj se sada nalazi Srbija, važi neka vrsta prosvećenog apsolutizma, koji je čak i koristan. Upravo to vodi u pravcu demokratizacije."

Najbliži Lukovićev saradnik piše i o "krvavoj bajci s Peščanika" i "imperiji presahlih peščanih mozgova" za koje su "E-novine preko noći postale bastion četništva". On kritikuje nekada prijateljski portal jer nije spreman da izađe iz "kutije 90-tih godina".

Ni druga strana nije ostala dužna. Mirjana Miočinović, profesorka koja je 1991. godine dala otkaz u znak protesta protiv Miloševićeve ratne politike i postala jedna od ikona Druge Srbije, smatra da je Luković "preuzeo na sebe izgradnju carskog puta" za Vučića.

"Vi, međutim, ne samo da nemate opreza, već ste izgubili svaku meru u podršci koju mu pružate i to na jedan vrlo pervertiran način", piše Miočinović u javnom pismu objavljenom na Peščaniku u kome se poziva na dvadesetogodišnje poznanstvo sa urednikom E-novina.

Luković je staroj prijateljici odgovorio tekstom "Ako vam je Biserko dobra, onda ništa". On svoj odnos prema Vučiću objašnjava pragmatičnim sloganom Deng Sjao Pinga – "Nije važno da li je mačka crna ili bela, važno je da lovi miševe". Usput se podsmeva sloganu Peščanika "Ako vam je dobro onda ništa", koji je postao kredo građana koji veruju da Srbija predstavlja nepopravljivo mračno i loše mesto.

Malo ko je pošteđen u obračunima koji tresu političku opciju koja kao da gubi tlo pod nogama. Neke od najotrovnijih strelica su rezervisane za Čedomira Jovanovića, donedavno velike nade Druge Srbije. E-novine tako pišu da lider LDP-a vodi "faraonski način života" i da je "jedino što je Čedomir do sada korenito promenio – konto na svom bankovnom računu".

Sukob između nekadašnjih saboraca je već proizveo mešavinu neverice i zluradosti u evroskeptičnim krugovima u Beogradu i zabrinutost u medijima u regionu, gde su autoriteti iz Druge Srbije odavno postali glavni tumači srpske stvarnosti.

"Gradjanska Srbija (je) u prilično dubokom autizmu, još uvek rabi istrošene matrice i nikako da ozbiljno poradi na sebi. Protiv delatne diskusije niko nema ništa protiv, ona je, štaviše, više nego dobrodošla ovom zaostalom društvu", piše Branka Trivić, novinarka Slobodne Evrope. Ona konstatuje da su se "ružne svađe i hajkanje" – "obeležene pozivanjem na istomišljeništvo, i fatvom ako ono izostane" – "srozale na palanački nivo".

Zoran Ćirjaković

ГОРСКИ ВИЈЕНАЦ У ВЕНЦУ САМОПОРИЦАЊА: ЗНАКОВИ ПОРЕД ПУТА КА ИСТРАЗИ СРБА

Има тих ситуација када, бежећи на различите стране од нечега што им се гади, што не прихватају, што виде као претњу или загађење, људи заврш...