Mnogima od nas više nije lako da usporimo ritam, da uđemo u slatku hibernaciju. Ako mislite da su "rajska" ostrva u tropima rešenje, razmislite još jednom. Bora Bora jeste mesto iz snova neoliberalnih menadžera - i srpskih novokomponovanih snobova koji su se emancipovali od "idem na Maldive/Dubai/Dominikanu da bi imala o čemu da pričam kod frizera" varijante. Ali, mnogi posetioci ovo bajkovito ostrvo, najsavršeniji tropski raj, zovu Boring Boring ("dosadno dosadno"). Mir, čak i ultimativni, somnabulni mir, ne podrazumeva dosadu. Ako vaša ideja potpunog opuštanja nije vezana za beli pesak i more, ako ne možete da umirite nomadski duh, razmislite o Laosu.
Laos je najsvršeniji protivotrov za neoliberalne more koji poznajem. Teško je spojiti Laošane i kapitalizam, ne samo u današnjoj, turbo inkaranaciju. Francuzi, koji su "nacrtali" granice njihove zemlje, smatrali su ih šarmantim i finim, ali "prirodno lenjim" i previše letargičnim. Dok su vladali Indokinom oni su odlučili da "uvezu" Vijetnamce, narod koji voli pare i spreman je da radi. Laošane je i danas teško motivisati da nastave da se trude pošto zaključe da su zaradili dovoljno za ono što smatraju da im je neophodno. Teško je ne videti zašto su francuski kolonijalisti zaključili da "Vijetnamci sade pirinač, Kmeri ga gledaju kako raste, a Laošani ga slušaju kako raste". Setio sam se ovoga svaki put kada sam "beskonačno" dugo čekao na omiljenu laošansku supu od pirinčanih nudli. Duševni bol zbog dugačkog čekanja ublažavala je činjenica da ogromna činija, skoro vangla pruskusne supe, košta manje od 80 dinara.
Laoška nonšalacija, iskrena (i metastazirana) verzija srpskog loše glumljenog i agesivnog "opušteno", pre ili kasnije će početi da vas iritira. Ali, ništa nije savršeno. Ako je potrebno da biram između vijetnamske "sve može", dolari uvek u očima konfučijansko-neoliberalne modrnosti i laošanske hronične zbunjenosti, indolentnosti i pogubljenosti uvek glasam za ovo drugo. Uostalom, svet je pun mesta koje dobro funcionišu, mekdonaldizovane efikasnosti "za svaki džep", ali iščukani i Laos - to ovde nije samo kliše - je jedan.
Na sreću, Aziju je, čak i kad je sasvim cyber i tapacirana globalnim brendovima nemoguće "evropeizovati". Sterilisana potrošačka modernost, zarazni i agresivni zapadni inkubator strahova i želja koje mame novac i bude neizdrž, još nije stigao u najveći deo Laosa, čak ni kao glazura. Vijentijan, glavni grad dugačke zemlje, deluje kao neko nobično, veliko selo. Zalazak sunca na obali Mekonga, u centu grada (mada nisam siguran da pojam "centra grada" tamo ima smisla), učinio je da se osećam kao da mi je neko mir ubrizgao direktno u venu. Divno je sačekati ga uz cooler, gazirano i zaslađeno belo vino sa ukusom "jagodičastog voća" koje Laošani obožavaju (popularniji je samo Beerlao). Neko se možda seća coolera, koji je mnogo prijatniji nego što pomišljate, kao jedne od poslednjih novotarija koja je pre prethodnog rata nakratko stizala u beogradske supermarkete iz Slovenije.
Umesto klupa ili drvoreda pored reke su džakčići s peskom, koji su par meseci ranije (neuspešno) branili malenu prestonicu od ogromne reke. Čak je i Mekong u januaru deluje pitomo i umirujuće - davno je prošla sezona kiša. Nije bilo ničega da pokvari palančku tropsku idilu. Niko ništa nije prodavao, nije bilo prosajaka i sitnih lopova. Što je najvažnije, nije bilo ni evropskih i američkih pedofila koji u Pnom Penu, par stotina kilometara južnije, svako veče izmile na obale Tonle Sapa da prošetaju svoje kambodžanske devojčice.
Laošanski (post)komunisti nisu dozvolili da Laos ostane regionalna prestonica "trgovine kožom", kako u Indokini zovu trgovinu ljudima (oba pola). Zabranivši da u najvećem delu zemlje klubovi, restorani i barovi rade posle 11 (do tada morate da popijete poslednje piće), vlasti su dodatno obezbedile da beli pedofili, koji su, čak i kada su siromašni, prebogati za standarde jedne od najsiromašnijih azijskih zemalja, ni ne pomisle da u Laosu zlopotrebljavaju mešavinu tradicionalno liberalnog odnosa prema predbračnom seksu i bede koja ukida kažnjivost i lomi skrupule.
Glavni grad je i izuzetak i kada se radi o fajrontu - par klubova radi do 1. Mada biće vam strašno dosadno ako ne podnosite tajlandski pop i muziku koju je Lonely Planet opisao kao "elktrificirani laoški folk" - adekvatnije (i lepše) bi bilo nazvati je turbofolk. Skupljam turbofolkove sveta i u mojoj torbi se našlo mesta za dva VCDa Aleksndre Bunsu. (CD, DVD i DivX se tamo nisu primili). Najveća laoška turbo zvezda (mama je iz Bugarske) donedavno nije uspevala da živi od muzike i glume. Govori četiri jezika i radila je povremeno kao recpcionarka u post-hipi enklavi Vang Vieng ("nova Goa"), severno od Vijentijana. Slavu je uspela da obogati novcem tek pošto je skratila ime (postala je Sandra), ubacila violinu u svoj pesme i, što je najvažnije, pojavila se u dve tajlandske sapunice. Kao "zvezdica" u Tajlandu za par meseci uspela je da zaradi više nego što će ikada zaraditi kao najveća zvezda u Laosu, zemlji u kojoj trećina stanovništva živi u oblastima u u kojima nema struje. Sandra je bila mudra i iskoristila je "tajlandski" novac da ode u Japan gde sada studira "medijski dizajn". Verovatno će magistrirati pre nego što laoška elektrodistribucija prebrodi prirodne i budžetske prepreke. Ako pogledate program LNTV-a, laoškog RTS-a, videćete koliko Laosu nedostaje jedan dobar "medijski dizijner".
I bez uvida u statističke podatke o distribuciji električne energije, nije teško zaključiti zašto je najveća pop heriona želela da ode. Kada padne mrak betonske zgrade, malo koja ima više od četiri sprata, deluju više kao čudni ukrasi nego kao deo tišine koja caruje jedim od najsporijih glavnih gradova sveta. Ako se primate na marketinške "spora hrana" trikove, u Laose ćete doživeti nirvanu. Na melanholičnim obalama Mekonga ono što doživljavamo kao zdravo, organski, ekološki ili opušteno vam, po pravilu, neće "servirati" ni uz dosadnu zapadnjačku moralizatorsko-misionarsku notu, ni uz balkansku lažnu iskuliranost. Laošani su, za razliku od nas, na ti sa svojom lenjošću.
Činilo mi se da su najvredniji u malim restoranima na obali Mekonga kada (sami) pripremaju laošansku roštilj-supu. U centru stola je žar iznad koga se nalazi neobična metalna posuda - i roštilj i "šerpa". Ona omogućava da istovremeno pečete tanko iseckane komade mesa, na kupastom delu u sredini, i pravite supu u udubljenju (nalik horizontalno presečenoj polovini američke krofnice). Ukusni sokovi curkaju iz roštiljskog dela u deo u kome se kuva supica, u koji Laošani povremeno dodaju vodu, sveže povrće i pirinčane nudle.
Neobična posuda, ako se udaljite od stola, liči na mali zamak okružen jarkom ili veliki šešir. Kombinacija supe i roštilja je izuzetno ukusna i obedovanje je mnogo zabavnije nego u korejskim restoranima gde ćete, takođe, imati svoje malo ognjište na stolu.
Laošani vole "lepljivi pirinač" - mnogo hranljiviji i drugačijeg ukusa od "običnog" pirinča (koji će postati lepljiv samo ako ga prekuvate). Retko koriste štapiće. Lepljivi pirinač im omogućava da jedu rukama - ako je pravilno spremljen čak se ni ne lepi se za prste. Najukusniji mi je bio u u slatkim jelima. Kuvan sa kokosovim mlekom, i poslužen sa kriškama manga, savršen je i kao doručak i kao dezert. Ako poželite da "sperete" trećesvetsku prašinu, i na trenutak utonete u postkolonijalni raj, u boljim hotelima i restorananima u Vijentijanu će vam poslužiti nešto još ukusnije - dezert od "biserne tapioke", manga i kokosovog mleka koji odlično ide uz Cointreau. Ni sitan luksuz u Vijentijanu nije skup - nećete se finansijski unakaziti čak i ako se navučete. A i navešće Vas da zaključite da je okrutni francuski kolonijalizam na obalama Mekonga ostavio i nešto što vredi pohvaliti.
Za one koji smatraju da im je potrebna snažnija dekontaminacija, ljuta zapadna trava na ljutu orijentalnu ranu, u Vijentijanu, gradu bez "supermarketa" i "hipermarketa", postoje dva Phimphone minimarketa. U Phimphoneu ćete možda završiti i ako ne bolujete od evronostalgije - Laos je jedna od retkih zemalja u kojoj je teško naći tampone. U ostalim radnjama u Vijantijanu čekaju vasn a primer, samo dve vrste flaširane vode. Loaški postkomunizam je raj i za sve one koji žale što danas u Srbiji kada kažete da hoćete hleb prodavac ne zna šta tačno mislite.
Ono čega nema u radnji obično ima na ulicama i pijacama. (Mada ni tamo nema gorepomenutih tampona.) Ipak, pijace su u jugoistočnij Aziji prvenstveno mesta gde se jeftino i dobro jede. I Vijentijanu, kao i u mnogo većem i užurbanijem Pnom Penu, najživlje su predveče, kada hiljade motorciklista zastane da bi kupilo kuvanu hranu za poneti. Sitne, nasmejene tete i njihova slinava deca trčkaraju između brojnih šerpi i pakuju hranu u male plastične kesice, slične onima koje se kod nas prodaju za pakovanje hrane u zamrzivačima. Za one bez motorcikla, tu su male plastične hoklice i naprsle plastične činije. Strah za budućnost mojih razmaženih evropskih creva me je sprečio da im se priključim. Pranje činija ne uključuje korišćenje deterdženta i brisanje. Ukusna hrana je jeftina i ako se ne hranite na pijacama. Većina Laošana nikada nije držala u ruci najveću novčanicu od 50.000 kipa - koja vredi manje od 9 evra. Ogromni bilbordi sa slikama ovog nedostižnog papirića postavljeni su blizu svih pijaca. Jedan od većih problema je vraćanje kusura.
Ako niste previše baksuzni u Laosu ćete se susresti sa samo dve neprijatnosti. Jedan, manja, vas čeka ako nekoga, slučajno ili namerno, rukom dodirnete po glavi. Laoška deca su neodoljiva, uvek željna igre, razgovora i sitnog poklona. Ali, ako pokušate da ih pomazite po glavi shvatićete snagu laoškog verovanja da "niskim" delovima tela (ruke) ne treba dodirivati "visoke" (glava).
Druga neprijatnost je vezana za vožnju autobusom. Ako ne letite avionom odlazak iz Vijentijana vam verovatno neće biti prijatan. Laošani žive u zemlji koja se, uglavnom, sastoji od strmih planina i uskih dolina, ali ne podnose vožnju u krivinama. Oni sa lakoćom vare celokupnu faunu regiona, uključujući i meso životinja i insekata o kojima i ne pomišljate kao o hrani. Dobro se nose se supama u restoranima-krajputašima čiji vlasnici odbijaju da se suoče sa sredstvima za pranje sudova. Ali već prvih par oštrih krivina izazvaće serijsko povraćanje. Kolektivno otvaranje prozora obradovaće vaše čulo mirisa, ali će vas istovremeno, na prilično bolan način, sučiti sa dve činjenice. Prva je da tropi nisu uvek i svuda vrući. Druga je da mnogi narodi ne dele svebalkanski strah od promaje - on se kod Laošana ne javlja čak ni onda kada se spoljna temperatura opasno približi nuli.
Ako preživite krivine završićete verovatno na jednoj od dve zanimljive destinacija. Severno od Vijentijana je Luang Prabang, najveća laoška znamenitost i jedan od najlepših gradića na svetu. Nažalost, iako u Laosu nema razloga da razmišljate o terorizmu, Osama Bin Laden je zaslužan za pretvaranje ovog grada u sve popularniju "metu" američkih urista koji putuju u paket aranžmanima. Za razliku od Srba i bratskih naroda, koji kada kažu turizam obično pomisle na more i šoping, Ameriknci od 11. septembra kada kažu turizam najčešće podrazumevaju da će to biti u nekoj "zemlji bez muslimana".
Malo istočnije, na kraju dugog i krivudavog puta su predivni pejzaži, lepa sela naseljena različitim narodima i drveni manstiri sa infaltinim ikonama. Tamo nema američkih tursita, ali ima američkih kasetnih bombi. Laos je najbombardovanija zemlja u istoriji i, iako je prljavi rat odavno završen, svake godine 300 ljudi pogine od neaktiviranih bombica. "Kasete", ogromne metalne "košuljice" u kojima su ih američki "bogovi" slali sa neba, laoški seljaci danas koriste za gajenje luka i izgradnju kuća.
Slatka somnabulija je na severoistoku zemlje još opojnija nego u prestonici. Sa mnom je, ipak, uvek bio poneki Laošanin. Mada, ne zato što mi je trebao turistički vodič. Nisam želeo da moj mir - i nogu - uništi mala američka bomba.
субота, 30. октобар 2010.
Selda
Ako poželite da nekome u najkraćem mogućem roku pokažete da "o knjizi (disku) ne treba suditi prema koricama", onda ćete teško napraviti bolji izbor od omota diska "Selda" Selde Bagcan. Na disku je i buntovni hit Ince, Ince ("Pažljivo, Pažljivo"), pesma koju je Selda snimila 1976. godine i koju najbolje ilustruje njenu muziku koju je teško vezati za bilo koji žanr ili stil. U Seldinom moćnom hibridu ima post-folka, psihodelije, bluesa, čobanskih rifova (koje smo upoznali preko sarajevske škole), jeftinog sintija i, iznad svega, moćnog, ali melanholičnog Seldinog glasa. Ali ta mešavina odlično funkcioniše i ako je, ipak, potrebno klasifikovati ovo malo muzičko čudo onda možemo reći da je to psihodelični, zarazni sevdah, moćna električna muzika za ples i (kontrolisani) bes.
Seldina protestna elektronika je obezbedila zvučnu podlogu bunta izgubljene turske generacije, u godinama diktature i ideološkog i etničkog krvoprolića koje je malo ko van prozaodne Turske primećivao u eri "Hladnog rata". Turske vlasti su Ince, Ince shvatile kao poziv na pobunu radničke klase. Osam godina nije mogla da napusti Tursku. Selda je završila na vojnom sudu i dva puta je bila u zatvoru. Uništene su i neke od master traka. Nekoliko pesama na disku koji je 2006. godine (re)izdao britanski Finders Keepers sačuvane su samo na ploči - čućete krckanje na koje smo odavno zaboravili. Seldina muzika ponekad, samo na kratko, potone u nešto što liči na kombinaciju porečko-ulcinjskog hotelske muzike iz poznih sedamdesetih i ljutite Jadranke Stojaković. Ali, čak ni tada vas njena energija i talenat neće ostaviti ravnodušnim.
Selda je samo jedan od diskova u Finders Keepers katologu, u kome vas, pored reizdanja "abnormalne" muzike ("space-age Turkish protest songs, Czechoslovakian vampire soundtracks, Welsh rare-beats, bubblegum folk, drugsploitation operatics, banned British crime thrillers and celebrity Gallic Martini adverts...), čeka gomila outsiderskih i "ultra-retkih" bisera čiji je zvuk ostao neprepoznat kada su prvi put objavljeni. Ako vam je Turska u venama, a nedostaje vam psihodelije, pore Selde, Finders Keepers su iskopali i Ersena. Za evropocentrične slušaoce, sve one koje uznemirava aroma orijenta, povratak u bizarne zuke sedamdesetih je moguć i uz Vampires of Dartmoore, Sarolta Zalatnay i stvrano fantastični Le Monde Fabuleux Des Yamasuki.
Seldina protestna elektronika je obezbedila zvučnu podlogu bunta izgubljene turske generacije, u godinama diktature i ideološkog i etničkog krvoprolića koje je malo ko van prozaodne Turske primećivao u eri "Hladnog rata". Turske vlasti su Ince, Ince shvatile kao poziv na pobunu radničke klase. Osam godina nije mogla da napusti Tursku. Selda je završila na vojnom sudu i dva puta je bila u zatvoru. Uništene su i neke od master traka. Nekoliko pesama na disku koji je 2006. godine (re)izdao britanski Finders Keepers sačuvane su samo na ploči - čućete krckanje na koje smo odavno zaboravili. Seldina muzika ponekad, samo na kratko, potone u nešto što liči na kombinaciju porečko-ulcinjskog hotelske muzike iz poznih sedamdesetih i ljutite Jadranke Stojaković. Ali, čak ni tada vas njena energija i talenat neće ostaviti ravnodušnim.
Selda je samo jedan od diskova u Finders Keepers katologu, u kome vas, pored reizdanja "abnormalne" muzike ("space-age Turkish protest songs, Czechoslovakian vampire soundtracks, Welsh rare-beats, bubblegum folk, drugsploitation operatics, banned British crime thrillers and celebrity Gallic Martini adverts...), čeka gomila outsiderskih i "ultra-retkih" bisera čiji je zvuk ostao neprepoznat kada su prvi put objavljeni. Ako vam je Turska u venama, a nedostaje vam psihodelije, pore Selde, Finders Keepers su iskopali i Ersena. Za evropocentrične slušaoce, sve one koje uznemirava aroma orijenta, povratak u bizarne zuke sedamdesetih je moguć i uz Vampires of Dartmoore, Sarolta Zalatnay i stvrano fantastični Le Monde Fabuleux Des Yamasuki.
Seu Jorge
Seksi carioca kaže da je odrastao oslonjen na tri "oslonca" brazilske sirotinje - pirinač, pasulj i samba žurke vikendom. Kao i mnogi favelaši, takmičio se na karnevalu, navijao za Flamengo i svirao gitaru sa tatom. Njegova pesma Eu Sou Favela sadrži jednu od najlepših odbrana oklevetanih slamova: "Favela nikada nije bila utočište protuva/Ona je samo puna skromnih ljudi koje je život ponizio/To je istina koju nećete pročitati u novinama/Da, favela je društveni problem". U Brazilu, zemlji "ekonomskog aprthejda", bogatiji, uglavnom beli i "beličasti stanovnici, favelaše uglavnom doživljavaju kao izvor zla i jeftinog kokaina.
Seu Jorge najviše voli pagode muziku, buntovnu, "sirovu" vrstu sambe sa tekstovima koji su često puni sarkazma, politički nekorektnog slenga i teških reči. Ne treba mešati je mešati sa neopagode đubretom, što je verovatnije najdosasnija muzika koju ćete čuti u Brazilu. Činilo mi se da pagode najviše vole buntovne duše, uglavnom mudri i diskriminsani crnci koji nikada nisu dobili šansu u zemlji u kojoj je, po pravilu, boja kože sudbina. Pagode sam otkrio zahvaljući taksisti u Salvadoru - da nije rođen kao crnac u Brazilu verovatno ne bi bio taksista sa krvavo crvenim očima od umora.
Seu, na sreću, nije postao taksista. Kao tinejdžer, pošto su mu ubili brata, godinama je bio beskućnik u Riju. Njegov ogroman muzički talenat svet je otkrio zahvaljući činjenici da je pocepao mnoga srca i navlažio mnoge oči igrajući ženskaroša u filmu City of Good. Prvi put sam čuo njegovu muziku na kocertu u ogromnom klubu Tom Brasil u zabačenom predgrađu Sao Paola. U sali su uglavnom bile mlade, imućne (i treba li reći) bele žene koje su vrištale kad se pojavio u belom odelu sa cigaretom u ustima. Odsvirao nam je samo šest pesama i otišao. One su i dalje vrištale.
Još uvek ne može da se navikne da je postao seks simbol - "kada sam bio siromašan govorili su mi da sam ružan i nezanimljiv. Sada sam zgodan i cool. Šta se promenilo? Ja nisam..." Nažalost, čak i lepota u Brazilu ima boju, a u Londonu su svi crni Brazilci sumnjivi. Vratili sa ga sa granice kada je 2006. godine došao da primi BBC-ijevu godišnju nagradu za World Music. "Nisam želeo da se vartim u u Britaniju... Da li su oni ludi - ne bi se odrekao mog lepog Brazila nizašta na svetu". Ipak se vratio - ljudi iz BBC-ija su ga čekali na granici.
Cru (Sirovo) vam preporučujemo, čak i ako niste ljubitelj brazilske muzike. Za film The Life Aquatic with Steve Zissou, bizarnu komediju koja parodira životnu priču Jacques-Yves Cousteaua, snimio je akustične vrezije hitova Davida Bowieja na portugalskom. Verujemo da ćete uživaćete i uz pesme jednog od Seu Jorgeovih idola - Zeca Pagodinho, najveća zvezda "originalne", pagode sambe je uvek odličan. Njegov uživo snimljeni CD Acustico MTV će vam pomoći da, makar nakratko, odete do Brazila.
Seu Jorge najviše voli pagode muziku, buntovnu, "sirovu" vrstu sambe sa tekstovima koji su često puni sarkazma, politički nekorektnog slenga i teških reči. Ne treba mešati je mešati sa neopagode đubretom, što je verovatnije najdosasnija muzika koju ćete čuti u Brazilu. Činilo mi se da pagode najviše vole buntovne duše, uglavnom mudri i diskriminsani crnci koji nikada nisu dobili šansu u zemlji u kojoj je, po pravilu, boja kože sudbina. Pagode sam otkrio zahvaljući taksisti u Salvadoru - da nije rođen kao crnac u Brazilu verovatno ne bi bio taksista sa krvavo crvenim očima od umora.
Seu, na sreću, nije postao taksista. Kao tinejdžer, pošto su mu ubili brata, godinama je bio beskućnik u Riju. Njegov ogroman muzički talenat svet je otkrio zahvaljući činjenici da je pocepao mnoga srca i navlažio mnoge oči igrajući ženskaroša u filmu City of Good. Prvi put sam čuo njegovu muziku na kocertu u ogromnom klubu Tom Brasil u zabačenom predgrađu Sao Paola. U sali su uglavnom bile mlade, imućne (i treba li reći) bele žene koje su vrištale kad se pojavio u belom odelu sa cigaretom u ustima. Odsvirao nam je samo šest pesama i otišao. One su i dalje vrištale.
Još uvek ne može da se navikne da je postao seks simbol - "kada sam bio siromašan govorili su mi da sam ružan i nezanimljiv. Sada sam zgodan i cool. Šta se promenilo? Ja nisam..." Nažalost, čak i lepota u Brazilu ima boju, a u Londonu su svi crni Brazilci sumnjivi. Vratili sa ga sa granice kada je 2006. godine došao da primi BBC-ijevu godišnju nagradu za World Music. "Nisam želeo da se vartim u u Britaniju... Da li su oni ludi - ne bi se odrekao mog lepog Brazila nizašta na svetu". Ipak se vratio - ljudi iz BBC-ija su ga čekali na granici.
Cru (Sirovo) vam preporučujemo, čak i ako niste ljubitelj brazilske muzike. Za film The Life Aquatic with Steve Zissou, bizarnu komediju koja parodira životnu priču Jacques-Yves Cousteaua, snimio je akustične vrezije hitova Davida Bowieja na portugalskom. Verujemo da ćete uživaćete i uz pesme jednog od Seu Jorgeovih idola - Zeca Pagodinho, najveća zvezda "originalne", pagode sambe je uvek odličan. Njegov uživo snimljeni CD Acustico MTV će vam pomoći da, makar nakratko, odete do Brazila.
Zanemarena pozadina nasilja
Nasilje je retko kada bezumno i iracionalno. Ove reči obično izgovaramo onda kada nismo u stanju da shvatimo njegove kompleksne uzroke.
To često nije lako. Da bi razumeli nerede u Beogradu i Đenovi nije dovoljno da se bavimo samo ružnim repovima naše nesrećne prošlosti. Neophodno je da pogledamo i neke daleke zemlje, odgovore onih društava koja su u susretima sa Zapadom imala slična, frustrirajuća i ružna iskustva.
To je možda još teže. Jedna od mantri srpskih elita, i nacionalnih i "evropskih", je da mi nismo ni Azija ni Afrika. Ali tamo, naročito na Bliskom istoku i u podsaharskoj, "crnoj" Africi, nalaze se zemlje koje su se u bliskoj prošlosti na izuzetno bolan način suočavale sa nasiljem i dvostrukim standardima zapadnih sila. Stanovnici ovih država veruju da Zapad nije samo kršio njihove najvažnije ekonomske i nacionalne interese već i da je vređao njihovu inteligenciju.
Posledice su svuda slične. Između ostalog, razvila su se široko rasprostranjena shvatanja da je sve što "dolazi sa Zapada" loše i štetno i da treba da bude zaustavljeno po svaku cenu. Zato, kada u našim medijima pročitamo da je "gej parada mišolovka za Srbe", ili da "zemlje koje nam nisu naklonjene i koje podržavaju nezavisnost Kosova, sada žustro podržavaju održavanje gej parade", moramo imati u vidu da su to ilustracije tipičnih reakcija u zemljama - bez obzira da li su one u Africi, Aziji ili Evropi - koje nisu samo konzumenti poželjne zapadne robe, već i zapadne politike obeležene primenom sile, uslovljavanjima i nedoslednim insistiranjem na pravima i obavezama.
Ne radi se, ako govorimo o Srbiji, samo o Kosovu. Ključni deo dvolične i, za mnoge stanovnike zemalja koje ne učestvuju u njenoj proizvodnji, perverzne politike Zapada je agresivni, visoko selektivni i dozirani izvoz prava i normi. Poduhvat zapadne dominacije je danas prvenstveno normativni i intelektualni. On omogućava da prevlast i njeni bogati plodovi budu jeftini i da deluje lepo, humano i moralno. Više nije neophodno da se tri temeljna zapadna "C" - civilizacija, hrišćanstvo i trgovina (engl. commerce) - brane ili šire serijskim isterbljenjima i holokaustima, na čijim su (nekažnjenim) ishodima belačke zapadnoevropske dijaspore ustanovile svoje prosperitetne teritorije u obe Amerike i Australiji.
Neoliberalno nasilje je najčešće strukturalno i netransparentno. Njegove žrtve su uvek same krive. Njihov bes i beznađe onima koji žive ili životare ušuškani zapadni san obično deluju "necivilizovano", "primitivno" i "divljački". U eri hiperprodukcije prva, "najviših standarda" i sve gnusnijih "izama" nema klasizma. Empatija je ustupila mesto osećanjima koje variraju od tihog prezira prema neuspešnima ("sami su krivi") do erucija dehumnizujućeg straha ("oni nisu ljudi/deca/Beograđani") i gađenja koje slušamo svaki puta kada izlivi frustracije i poniženja nisu negde daleko, kada ih ne vidimo samo posredovane hladnim televizijskim slikama.
Snažan otpor reformama koje su sprovođene po zapadnom uzoru u mnogim bliskoistočnim zemalja nije prerastao u velike političke pokrete ili javne proteste samo zbog potpunog odsustva demokratije i građanskih sloboda. Zato tamo, po pravilu, nema masovnih scena uličnog nasilja kakve smo nedavno gledali u Beogradu.
Nezadovoljstvo se u tim neslobodnim državama uglavnom kristalisalo na neuporedivo tragičnije i spektakularnije načine - terorizam je samo jedna od umirujućih etiketa koja delegitimiše potrebu da tragamo za uzrocima nezadovoljstava. U tim zemljama možemo prepoznati jednu od dve važne prednosti koje Srbija ima - mogućnost da ljudi, bez straha od nehumanih, drakonskih kazni, izraze svoje frustracije i besove, makar to moglo da preraste u rušenje kakvo smo gledali. Druga olakšavajuća okolnost je činjenica da su nade i snovi ovde još uvek mnogo manje iznevereni nego, na primer, u Jemenu, Alžiru ili Jordanu.
To što će cena ovde verovatno biti neuporedivo manja ne znači i da se neke od posledica zapadne politike prema postmiloševićevskoj Srbiji mogu ignorisati bez da platimo veliku i sasvim nepotrebnu političku, ekonomsku i društvenu cenu. To bi mogli da nazovemo "zapadna politička pozadina" - što ne znači da neredi 10. oktobra nemaju i onu drugu, domaću političku pozadinu.
Ali u ovoj, zapadnoj leži jedan od najčešće zanemarivanih razloga zašto u Srbiji još dugo vremena neće moći da se dogode neke promene koje mnogi od nas, uključujući i autora ovog teksta, smatraju očito dobrim, poželjnim i opravdanim. Drugim rečima, onog trenutka kada je rešio da prizna Kosovo Zapad je praktično odlučio i da u
Beogradu ne može da se održi parada ponosa, bar ne u miru. Građani će ovde mnogo teže i sporije prihvatati različitosti i prava na njihovo javno iskazivanje baš zato što im "Evropa i Amerika" govore da treba da ih prihvate. Zato ovde ne možemo govoriti o homofobiji a da ne govorimo o nezavisnom Kosovu.
Nije lako baviti se realnostima koje mnogi olako diskvalifikuju kao bedne izgovore.
Ali, to je preko potrebno jer se odavno ne radi samo o huliganima. Jedna protivnica parade, koja ne podržava nasilje na ulicama, rezignirano kaže da će "zapad uskoro tražiti da dozvolimo i pedofilima da marširaju".
Činjenica da se otpor zapadnim uticajima najsnažnije vezuje za prihvatanje homoseksualnosti delovaće apsurdno sve dok budemo bili zaslepljeni Evropom i fokusirani na zapadna iskustva. Neću pokušati da ulazim u sve razloge zašto je baš muškost širom sveta postala poslednje "bojno polje" na kome oni koji se osećaju bespomoćno i povređeno brane dostojanstvo svojih siromašnih, poniženih ili pokorenih nacija. Ti razlozi mogu delovati apsurdno ili naučno-fantastično u zemlji obeležnoj grupisanjem oko dva utešna, ali daleka i autistična pola - primitivne, novokomponovane evrocentričnosti na jednom, i moralne superiornosti male, ali "izabrane" Hristove nacije na drugom kraju.
Ipak, vredi pomenuti da su histerične i nasilne rekacije koje prate ružna shvatanja da je homoseksualnost "antisrpska" (ili "neafrička") izuzetno snažna baš u onim državama koje imaju napet i komplikovan odnos prema Zapadu. Njihovi građani osećaju "delimično divljenje, delimično zavist, delimično ljutnja i ključajući jed", kako je to nedavno napisala kolumnistkinja Gardijana pokušajući da objasni neuporedivo izraženiju homofobiju u Podsaharskoj Africi.
Problem nisu ni "crnci" ni "genocidni", "antimoderni", "neevropski" Srbi" - za razliku od bar deklarativno prokaženog rasizma, kultur-rasizam je ostao neskriveni deo zapadnog odnosa prema ostalima. Radi se o svim onim državama u kojima je "istorija zapadnog prisustva" i mešanja obeležena dvostrukim standardima, nepravdama i zločinima i u kojima veliki deo građana nije osetio dovoljno prosperiteta - moćnog melema koji spada u najuspešnije izazivače amnezije, vernog saputnika moći i bogatstva. To su zemlje - one odavno nisu samo u Africi - u kojima nije bez razloga rašireno mišljenje da su njihovi predsednici samo "ambasadori", a da se pravi vladari, i glavni krivci za beznađe ili loše stanje, nalaze u Londonu, Parizu ili Briselu, nekada kolonijalnim metropolama, danas centrima postkolonijalnog samovlašća.
Koliko god da je korisno i poželjno bavljenje neevropskim svetovima, ono deluje kao nemoguća misija u zemlji u kojoj malo ko želi da razume prvog komšiju u soliteru. Svima je ovde sve jasno i mnogi smatraju da je svaki pokušaj da se bavimo motivima drugih sumnjiv, da podrazumeva odobravanje ili podršku njihovim postupcima ili stavovima.
Mnogi od onih koji ne mogu da shvate zašto "u 21. veku" zapadne istorije naši homoseksualci ne smeju da jednom godišnje prošetaju pored Manježa, poslednjih dana sipaju opasne, ružne i dehumanizujuće reči. Zgađeni i uplašeni oni psuju i govore o "divljacima" koji su "došli iz unutrašnjosti". Neki od ovih Beograđana smatraju da razjarena deca, i njihova malo starija „braća po kamenicama i metalnim šipkama“, treba da robijaju duže nego što imaju godina života. Oni "znaju" da tu nema šta da se razume i objašnjava - vide samo lične neuspehe i opasne snage prošlosti i tvrde da se tinejdžeri koji su lomili po Beogradu ne sećaju bombardovanja i da nikada nisu bili na Kosovu.
To verovatno nije netačno. Ali istorija nas uči da su glasogovornici duha vremena, koga nikada ne oblikuju samo "duhovi prošlosti", retko kada bili ljudi od kojih to očekujemo. Protiv sile i nepravde, stvarne ili domaštane, obično ne ustaju oni koji su je osetili na svoj koži. Dovoljno je pogledati biografije Urlike Majnhof, Jigala Amira, ubice Jicaka Rabina, ili devetnaestorice koji su 11. septembra u Njujorku demonstrirali snagu ultimativnog nasilja.
Bilo bi glupo da na sopstvenom iskustvu učimo da može gore. Uzroke nezadovoljstva koje pokreće rušilački bes neće otkloniti hapšenja i zabrane - što ne znači da nema onih koji treba da idu u zatvor. Nisam siguran ni da je civilizovano, građanski i pristojno te ljude nazivati rečima koje su nastale da opišu užase Aušvica ili postupke divljih zveri.
Suditi je lako - pitanje je samo koliko je umno i racionalno.
To često nije lako. Da bi razumeli nerede u Beogradu i Đenovi nije dovoljno da se bavimo samo ružnim repovima naše nesrećne prošlosti. Neophodno je da pogledamo i neke daleke zemlje, odgovore onih društava koja su u susretima sa Zapadom imala slična, frustrirajuća i ružna iskustva.
To je možda još teže. Jedna od mantri srpskih elita, i nacionalnih i "evropskih", je da mi nismo ni Azija ni Afrika. Ali tamo, naročito na Bliskom istoku i u podsaharskoj, "crnoj" Africi, nalaze se zemlje koje su se u bliskoj prošlosti na izuzetno bolan način suočavale sa nasiljem i dvostrukim standardima zapadnih sila. Stanovnici ovih država veruju da Zapad nije samo kršio njihove najvažnije ekonomske i nacionalne interese već i da je vređao njihovu inteligenciju.
Posledice su svuda slične. Između ostalog, razvila su se široko rasprostranjena shvatanja da je sve što "dolazi sa Zapada" loše i štetno i da treba da bude zaustavljeno po svaku cenu. Zato, kada u našim medijima pročitamo da je "gej parada mišolovka za Srbe", ili da "zemlje koje nam nisu naklonjene i koje podržavaju nezavisnost Kosova, sada žustro podržavaju održavanje gej parade", moramo imati u vidu da su to ilustracije tipičnih reakcija u zemljama - bez obzira da li su one u Africi, Aziji ili Evropi - koje nisu samo konzumenti poželjne zapadne robe, već i zapadne politike obeležene primenom sile, uslovljavanjima i nedoslednim insistiranjem na pravima i obavezama.
Ne radi se, ako govorimo o Srbiji, samo o Kosovu. Ključni deo dvolične i, za mnoge stanovnike zemalja koje ne učestvuju u njenoj proizvodnji, perverzne politike Zapada je agresivni, visoko selektivni i dozirani izvoz prava i normi. Poduhvat zapadne dominacije je danas prvenstveno normativni i intelektualni. On omogućava da prevlast i njeni bogati plodovi budu jeftini i da deluje lepo, humano i moralno. Više nije neophodno da se tri temeljna zapadna "C" - civilizacija, hrišćanstvo i trgovina (engl. commerce) - brane ili šire serijskim isterbljenjima i holokaustima, na čijim su (nekažnjenim) ishodima belačke zapadnoevropske dijaspore ustanovile svoje prosperitetne teritorije u obe Amerike i Australiji.
Neoliberalno nasilje je najčešće strukturalno i netransparentno. Njegove žrtve su uvek same krive. Njihov bes i beznađe onima koji žive ili životare ušuškani zapadni san obično deluju "necivilizovano", "primitivno" i "divljački". U eri hiperprodukcije prva, "najviših standarda" i sve gnusnijih "izama" nema klasizma. Empatija je ustupila mesto osećanjima koje variraju od tihog prezira prema neuspešnima ("sami su krivi") do erucija dehumnizujućeg straha ("oni nisu ljudi/deca/Beograđani") i gađenja koje slušamo svaki puta kada izlivi frustracije i poniženja nisu negde daleko, kada ih ne vidimo samo posredovane hladnim televizijskim slikama.
Snažan otpor reformama koje su sprovođene po zapadnom uzoru u mnogim bliskoistočnim zemalja nije prerastao u velike političke pokrete ili javne proteste samo zbog potpunog odsustva demokratije i građanskih sloboda. Zato tamo, po pravilu, nema masovnih scena uličnog nasilja kakve smo nedavno gledali u Beogradu.
Nezadovoljstvo se u tim neslobodnim državama uglavnom kristalisalo na neuporedivo tragičnije i spektakularnije načine - terorizam je samo jedna od umirujućih etiketa koja delegitimiše potrebu da tragamo za uzrocima nezadovoljstava. U tim zemljama možemo prepoznati jednu od dve važne prednosti koje Srbija ima - mogućnost da ljudi, bez straha od nehumanih, drakonskih kazni, izraze svoje frustracije i besove, makar to moglo da preraste u rušenje kakvo smo gledali. Druga olakšavajuća okolnost je činjenica da su nade i snovi ovde još uvek mnogo manje iznevereni nego, na primer, u Jemenu, Alžiru ili Jordanu.
To što će cena ovde verovatno biti neuporedivo manja ne znači i da se neke od posledica zapadne politike prema postmiloševićevskoj Srbiji mogu ignorisati bez da platimo veliku i sasvim nepotrebnu političku, ekonomsku i društvenu cenu. To bi mogli da nazovemo "zapadna politička pozadina" - što ne znači da neredi 10. oktobra nemaju i onu drugu, domaću političku pozadinu.
Ali u ovoj, zapadnoj leži jedan od najčešće zanemarivanih razloga zašto u Srbiji još dugo vremena neće moći da se dogode neke promene koje mnogi od nas, uključujući i autora ovog teksta, smatraju očito dobrim, poželjnim i opravdanim. Drugim rečima, onog trenutka kada je rešio da prizna Kosovo Zapad je praktično odlučio i da u
Beogradu ne može da se održi parada ponosa, bar ne u miru. Građani će ovde mnogo teže i sporije prihvatati različitosti i prava na njihovo javno iskazivanje baš zato što im "Evropa i Amerika" govore da treba da ih prihvate. Zato ovde ne možemo govoriti o homofobiji a da ne govorimo o nezavisnom Kosovu.
Nije lako baviti se realnostima koje mnogi olako diskvalifikuju kao bedne izgovore.
Ali, to je preko potrebno jer se odavno ne radi samo o huliganima. Jedna protivnica parade, koja ne podržava nasilje na ulicama, rezignirano kaže da će "zapad uskoro tražiti da dozvolimo i pedofilima da marširaju".
Činjenica da se otpor zapadnim uticajima najsnažnije vezuje za prihvatanje homoseksualnosti delovaće apsurdno sve dok budemo bili zaslepljeni Evropom i fokusirani na zapadna iskustva. Neću pokušati da ulazim u sve razloge zašto je baš muškost širom sveta postala poslednje "bojno polje" na kome oni koji se osećaju bespomoćno i povređeno brane dostojanstvo svojih siromašnih, poniženih ili pokorenih nacija. Ti razlozi mogu delovati apsurdno ili naučno-fantastično u zemlji obeležnoj grupisanjem oko dva utešna, ali daleka i autistična pola - primitivne, novokomponovane evrocentričnosti na jednom, i moralne superiornosti male, ali "izabrane" Hristove nacije na drugom kraju.
Ipak, vredi pomenuti da su histerične i nasilne rekacije koje prate ružna shvatanja da je homoseksualnost "antisrpska" (ili "neafrička") izuzetno snažna baš u onim državama koje imaju napet i komplikovan odnos prema Zapadu. Njihovi građani osećaju "delimično divljenje, delimično zavist, delimično ljutnja i ključajući jed", kako je to nedavno napisala kolumnistkinja Gardijana pokušajući da objasni neuporedivo izraženiju homofobiju u Podsaharskoj Africi.
Problem nisu ni "crnci" ni "genocidni", "antimoderni", "neevropski" Srbi" - za razliku od bar deklarativno prokaženog rasizma, kultur-rasizam je ostao neskriveni deo zapadnog odnosa prema ostalima. Radi se o svim onim državama u kojima je "istorija zapadnog prisustva" i mešanja obeležena dvostrukim standardima, nepravdama i zločinima i u kojima veliki deo građana nije osetio dovoljno prosperiteta - moćnog melema koji spada u najuspešnije izazivače amnezije, vernog saputnika moći i bogatstva. To su zemlje - one odavno nisu samo u Africi - u kojima nije bez razloga rašireno mišljenje da su njihovi predsednici samo "ambasadori", a da se pravi vladari, i glavni krivci za beznađe ili loše stanje, nalaze u Londonu, Parizu ili Briselu, nekada kolonijalnim metropolama, danas centrima postkolonijalnog samovlašća.
Koliko god da je korisno i poželjno bavljenje neevropskim svetovima, ono deluje kao nemoguća misija u zemlji u kojoj malo ko želi da razume prvog komšiju u soliteru. Svima je ovde sve jasno i mnogi smatraju da je svaki pokušaj da se bavimo motivima drugih sumnjiv, da podrazumeva odobravanje ili podršku njihovim postupcima ili stavovima.
Mnogi od onih koji ne mogu da shvate zašto "u 21. veku" zapadne istorije naši homoseksualci ne smeju da jednom godišnje prošetaju pored Manježa, poslednjih dana sipaju opasne, ružne i dehumanizujuće reči. Zgađeni i uplašeni oni psuju i govore o "divljacima" koji su "došli iz unutrašnjosti". Neki od ovih Beograđana smatraju da razjarena deca, i njihova malo starija „braća po kamenicama i metalnim šipkama“, treba da robijaju duže nego što imaju godina života. Oni "znaju" da tu nema šta da se razume i objašnjava - vide samo lične neuspehe i opasne snage prošlosti i tvrde da se tinejdžeri koji su lomili po Beogradu ne sećaju bombardovanja i da nikada nisu bili na Kosovu.
To verovatno nije netačno. Ali istorija nas uči da su glasogovornici duha vremena, koga nikada ne oblikuju samo "duhovi prošlosti", retko kada bili ljudi od kojih to očekujemo. Protiv sile i nepravde, stvarne ili domaštane, obično ne ustaju oni koji su je osetili na svoj koži. Dovoljno je pogledati biografije Urlike Majnhof, Jigala Amira, ubice Jicaka Rabina, ili devetnaestorice koji su 11. septembra u Njujorku demonstrirali snagu ultimativnog nasilja.
Bilo bi glupo da na sopstvenom iskustvu učimo da može gore. Uzroke nezadovoljstva koje pokreće rušilački bes neće otkloniti hapšenja i zabrane - što ne znači da nema onih koji treba da idu u zatvor. Nisam siguran ni da je civilizovano, građanski i pristojno te ljude nazivati rečima koje su nastale da opišu užase Aušvica ili postupke divljih zveri.
Suditi je lako - pitanje je samo koliko je umno i racionalno.
среда, 3. фебруар 2010.
"Da li se još nešto vraća?"
Zapitala se danas Marija Stanojčić, zabrinuta saradnica denacifikatorskog trash programa "TV Mreža", pošto je otkrila da se u Beograd vratio "dens devedesetih". Marija je zaključila da svaka muzika "podrazumeva sistem vrednosti", a gigazabrinuti i zgađeni Petar "Peca" Popović objasnio je nedovoljno denacifikovanoj publici da je "dens devedestih jedna nakaza prevedena iz svetskih tokova" čiji su autori "buzdovani", "neškolovani" i "polutani".
Šta li bi ostalo od istorije rocka ako bi izbacili buzdovane, neškolovane i polutane?
Šta li bi ostalo od istorije rocka ako bi izbacili buzdovane, neškolovane i polutane?
уторак, 1. децембар 2009.
Nekro
Posle prljavih ratova u temelju balkanskih politika ostali su leševi. Imamo stare leševe – srebreničke, dunavske, jasenovačke, iz Račka, iz jama, fočanske, blajburške, sa "križnog puta", iz Batajnice... Kažu da su neki od njih već zastareli – navodno im je istekao politički rok trajanja. Naše nekropolitičare to ne može da zbuni. Dražin grob je večna rezerva – već dvadeset godina čuči na nekropolitičkom horizontu. Pojavili su se i novi aduti – ubijena su dvojica navijača i nekoliko kosovskih Srba. Mada oni su zastareli još za života. To mi je juna 1999. godine u "oslobođenoj" Prištini, pošto smo saznali da su bradati "oslobodioci" ubili dete srpskog policajca, objasnila dopisnica londonskog Independent-a – "ko drugome jamu kopa sam u nju pada".
I u danima kada se ne kopa politika ovde liči na morbidnu pijacu zločina. Leševi su odavno postali stub naših ideologija. Na javnoj sceni su se pojavili i eksperti čije veštine su preduslov za njihovo političko oživljavanje – speleolozi, ronioci, arheolozi, forenzički antropolozi i patolozi. Ulog je ogroman, ciljevi istorijski. Suočavanje sa zločinima i leševima treba da nas utera u Evropu, prosperitet i veću državu, ali i da nas spreči da uđemo u NATO, izgubimo identitet i stvorimo preveliku državu. Leš se koristi kao uberargument koji treba da učini bezvrednim stavove druge strane. Leš služi da sagovorniku oduzme pravo da bude saslušan. Nekrofilni diskurs zato nalaže da lešu kao adutu bude suprotstavljen drugi leš. Što je više leševa, argumenti u našoj perverznoj, nekropolitičkoj areni postaju jači.
Termin "nekropolitika" pozajmio sam od najvećeg kamerunskog istoričara. Ačile Mbembe ga je upotrebio sa drugačijim značenjem, da opiše potčinjavanje života snazi smrti. Ali, ovaj termin odlično opisuje i višedecenijski balkanski rat žrtvama, sve naše politike koje, umesto za rešenjima, tragaju za leševima.
Nekropolitikama su preko potrebni veliki zločini, ako je ikako moguće genocidi – pravi ili izmišljeni. "Nekažnjeni i zanemareni, ratni i genocidni zločini počinjeni nad Srbima od kraja XIX i u XX stoleću doživeli su svoje političko ovaploćenje u unutrašnjem uređenju druge, komunističke Jugoslavije", tvrdi Nikola Samardžić. Jedna beogradska antiratno-profiterska "inicijativa" piše da se u Srebrenici 1995. godine dogodio holokaust. Imam Nezim Halilović Muderis u svojim hutbama govori o jedanaest genocida nad Bošnjacima. Ako se pažljivije pozabavimo argumentima nekih kosovskih aktivista, shvatićemo da oni u stvari tvrde da se broj genocida koji su Srbi izvršili na Kosovu bitno ne razlikuje od broja albanskih žrtava u tim genocidima. Teško je bilo prebrojati genocide koje su u Kosovskoj Mitrovici "škije" izvršile u proleće 1998. godine. I jedan crnogorski mislilac se zabrojao, pa piše o "korpusu etnocida, genocida, pa i holokausta, prije u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a onda i u Crnoj Gori".
Decenijama su najrazličitije institucije korišćene za instrumentalizaciju žrtava i seljenje zla i njegovih ubilačkih fantazija iz prošlosti u sadašnjost i budućnost. Terali su nas da pređemo u stanje koje je jedan teoretičar alternativnih modernosti nazvao "sadašnja prošlost". Otpor uokviravanju sadašnjosti leševima ovde nosi rizik od karakternog ubistva, optužbe za izdaju ili služenje zločincima, u zavisnosti od toga kom nekropolitičkom ekstremu pokušate da se suprotstavite.
Naše nekropolitike su vitalne. Diskursi holokausta i genocida stalno iznova bivaju kontaminirani i prošireni. Ništa tu nije sveto. Lukrativna "kulturna dekontaminacija" utemeljena je na besprizornoj kontaminaciji i komodifikaciji sećanja na nacističko konačno rešenje. Dekontaminacija mora da traje večno. Njen uspeh ne sme da postane moguć, jer bi značio smrt nekropolitike.
Histerično izmišljanje nacifikacije zamaglilo je granice koje razdvajaju kontaminatore i dekontaminatore. Manihejstvo je njihova zajednička religija, a ambivalencija je njihov najomraženiji neprijatelj. Njihov diskurs nas dehumanizuje. Tera nas da političke ili etničke "Druge" vidimo kao zveri i da se sami osećamo kao pacovi, obeščašćeni objekti prividno očovečene deratizacije. Njih ujedinjuje i mržnja prema individualizaciji krivice i odgovornosti. Mada, deluje mi perverzno da su zločini jedino pitanje po kome neki naši "građanski" fundamentalisti odustaju od svog individualističkog kreda. Još nisam čuo da helsinška dijaspora, koja sve glasnije govori o kolektivnoj krivici i odgovornosti Srba, ikada pominje kolektivnu krivicu/odgovornost "građana Srbije". Tu ne treba zaboraviti ni kolateralnu diskriminaciju Bracike, Frenkija i drugova.
Današnja nacifikacija Srba, kao i nacifikacija Hrvata i Albanaca pre dvadesetak godina, doprinosi stvaranju crno-belih slika, najmoćnijeg oružja nekropolitike. Te slike treba da budu neuništive. Genocidnim namerama i istorijama pripisivani su atributi koji jasno sugerišu njihovu trajnost i nepromenljivost. Slušali smo o neuništivim mentalitetima i genetskim sklonostima. Ništa tu ne sme da bude slučajno. Pisane su i brojne debele istorije planske, viševekovne nacifikacije. Vertikala je jasna – kako krenemo od sveca koji 1284. godine "zavodio devojčice i kaluđerice", onda jula 1995. godine možemo da stignemo samo u Potočare. Šta drugo?
Jedna od mera uspeha nekropolitike je stepen omasovljenja krivice. Krivica je kolektivna, vole da kažu učitelji nekropolitike. Jedan njihov dobar đak je tu ideju 2005. godine izrazio nešto slikovitije:
"...Stara priča govori istinu
Nema niđe dobra u Srbinu
I ja kažem živa je istina
Nema boljeg od mrtvog Srbina."
Ovakve formulacije kolektivne krivice obično postanu široko prihvaćene u pretposlednjoj fazi nekropolitike. Poslednja – na sreću ne i neizbežna stanica u zloćudnom razvoju jedne nekropolitike, je (novi) masovni zločin. Zato naša egzistencija u svetu nekropolitika postoji samo kao hir istorije, mogućnost da protraćimo nešto vremena u životu koji neko, tu negde, blizu nas, shvata kao nezasluženo odsustvo iz masovne grobnice.
A na početku su bile samo reči. Među najviše i najčešće zloupotrebljenim su reči civilizacija, fašizam i patriotizam. (Moj omiljeni London Review of Books smatra da je fašizam po ovom pitanju najverovatnije neprikosnoven). To, naravno, ne znači da ne treba da budemo "civilizovani", da nema fašizma ili da je svaki patriotizam loš. Ipak, novija balkanska istorija nas je naučila da budemo izuzetno sumnjičavi prema svima onima koji uspaljeno viču da se bore protiv fašizma i uplašeni kada naiđemo na one koji se busaju patriotizmom.Civilizacija je političku nevinost izgubila nešto južnije.
Kada se suočite sa podsaharskom Afrikom, reči civilizacija i divljanje, omiljene fraze dehumanizujućeg "antifašizma" naših ustreptalih "Evropejaca", dobijaju novo značenje. U ime civilizacije ubijeno je nekoliko miliona stanovnika većeg od dva Konga. Reč civilizacija, izgovorena u evropocentričnoj jednini, u velikom delu podsaharske Afrike zvuči gore od najgore psovke. Kada zapadni Evropljani nisu znali kako da civilizuju afričke "divljake", oni su ih masovno ubijali – u 20. veku, ne u nekoj "mračnoj" i dalekoj prošlosti. Progres i civilizacija traže žrtvovanje. Britanci su to zvali "moralni napor", što je eufemizam za masovni zločin. I najnemoralniji napor je bio opravdan u borbi za trijumf tri moćna, zapadna "C" – Civilization, Christinaity, Commerce (civilizacija, hrišćanstvo, trgovina), kako je jedan legendarni britanski istraživač definisao ciljeve genocidne (ovde je ta reč primerena) evropske misije južno od Sahare.
Kada Evropljani u podsaharsku Afriku nisu izvozili civilizaciju ili pucali iz Krupovih topova, glavnog oružja prvih modernih genocida, oni su sejali svoju modernost. Tako su ispod Sahare – pored "progresa", "slobode" i nacionalne države, stigle i ideje o jasno izdiferenciranim identitetima. Posledica idejne evropeizacije Afrike je pokolj skoro petine stanovništva Ruande 1994. godine. "Neporecivo je da je genocid u Ruandi smišljen u glavama ljudi sa diplomama evropskih i američkih univerziteta koji su izgleda sa svojih studija poneli ideju o rasnoj čistoći koja je bila strana istoriji njihove zemlje", napisao je direktor afričkog programa Međunarodne krizne grupe.
Srećan sam što Evropljani nisu "evropeizovali" ili pobili sve afričke "divljake". Mada, štrecnem se svaki put kada Jugoslav Ćosić govori o ljudima i izgovori reč divljanje. Njemu je da pomene divljaštvo u programu kao drugima dobar dan. U javnom diskursu, divljaci i pripadajući leksikon smeju da postoje samo u prvom licu jednine. Te ružne reči sugerišu da su neki ljudi u stvari zveri. Zna se šta ljudi rade sa njima – ko ne zna neka poseti "Lovačku kuću" u sklopu Titovog ognjišta na Dedinju.
Problem je što divljanje može da se vrati kao bumerang. Koristeći danas ovu reč da dehumanizujemo ljude nad čijim postupcima se zgražavamo, mi opravdavamo njeno korišćene u budućnosti. Jednog dana neki od onih koje televizija B92 nije uspela da "pripitomi" uz pomoć Jugoslava Ćosića, "Velikog brata" i "Seksa i grada" možda osete gađenje nad zlodelima nekog pripadnika naroda za koji veruju da je kolektivno kriv i reše da se obračunaju sa "divljacima".
Svaki put kada naše nade smeštamo u civilizaciju (u jednini) i evropeizaciju treba da se setimo da je fašizam nastao u idiličnim evropskim gradovima čiji građani ne bacaju otpatke na ulicu, ne pljuju na trotoar i oko kojih sve, pa i Aušvic, savršeno funkcioniše. Fašizam je čist, uglađen i moderan. Najveći zločini izvršeni su u uniformama koje je dizajnirao Hugo Boss. Jevreje u vozove za Aušvic nisu uterivali musavi četnici sa crnim šubarama i kokardama. Čak i oni koji žele da preuveličaju veliko srpsko zlo to obično rade tako što ga evropeizuju. Nagrađivana bošnjačka rediteljka obukla je Mladićeve ratnike u "naci šik", a njihove žrtve smestila je u holivudski nacifikovane vagone. Da nekropolitika ide uz nekroumetnost mnogo pre Jasmile Žbanić pokazali su nam Vuk Drašković i Dobrica Ćosić.
I bez pomoći umetnika nekropolitika je vešta u izazivanju inflacije žrtava i krivaca. Ona je neprijatelj mira, jer polazi od toga da žrtve prethodnih ratova ne smeju da budu uzaludne – leševi treba da budu korisni. Leševi su idealan kamen temeljac svakog državotvornog projekta – velike Srbije, prirodne Albanije, unitarne Bosne, "evropeizacije"... Problem je u tome što želja da se maksimalno iskoristi njihova moć da menjaju granice i međunarodne ugovore može da dovede do novog rata i proizvodnje još leševa.
Krajem osamdesetih na sećanju na Jasenovac izgrađeno je verovanje da "gde su srpski grobovi, tu su srpske zemlje". Srebrenica je danas glavni adut za one koji žele Bosnu bez entiteta ili bez Srba. U senci ubijanja nevinih, streljanja bošnjačkih mladića čije su ruke bile vezane žicom, nastala je bošnjačka nekropolitika koja veruje da može da "poništi genocid", pretvori žrtvu u pobedu i, na kraju, "umaršira u Prijedor i Banja Luku". Ova nekropolitika je već ostavila kolateralne žrtve.
Pre par nedelja slušao sam ispovest Bošnjakinje koja već 14 godina zna u kojoj masovnoj grobnici su tela njenih najmilijih, ali ne može da ih sahrani, jer ta grobnica još nije ekshumirana. Bošnjačke vlasti neće da umanje bol ove Srebreničanke. Njihov cilj je da svake godine obezbede 300 do 500 identifikovanih leševa koji će 11. jula biti sahranjeni u memorijalnom centru u Potočarima. Da bi dinamika ritualizovanog, emocijama nabijenog masovnog ukopa žrtava srpske sramote bila nastavljena, da bi se od srebreničkih žrtava što duže i što više politički profitiralo, neke žene moraju godinama dodatno i nepotrebno da pate.
Jedna srpska nekropolitika pokušava da obavi dve nemoguće misije. Prva je negiranje srpskih zločina u Srebrenica. Druga se svodi na pokušaje posrebreničavanja srpskog stradanje u pretposlednjem (teško je ne zabrojati se) balkanskom ratu. Ali, u ratovima devedesetih jednostavno nije bilo "srpske Srebrenice" – "Srebrenice" u kojoj su Srbi bile žrtve. Počasno mesto u ove dve jalove misija dobija svaka zapadna budala koja je spremna da pomogne u negiranju ružne istine.
Nekropolitika negiranja Srebrenica je počela kao pokušaj sakrivanja leševa. Zato postoje sekundarne i tercijalne masovne grobnice. Ovde se ne radi samo o pokušajima da se zaštite zločinci. Među muškarcima koji su borili i onima koji su vršili zločine nije bilo malo ljudi koji su nekoliko godina ranije krenuli u preventivni rat. Jedna od glavnih poruka rane faze Miloševićeve vladavine bilo je "nikad više". Prvo su tražili da se setimo Jasenovca i Jadovna i prebrojimo "naše" leševe.
Nisam pomenuo Jasenovac i Jadovno da bi lešom "izbijao" leš. Srebrenica nosi mnogo uznemirujućih i zanemarivanih lekcija, ali jedna mi deluje posebno zapostavljeno. Srebrenica je i priča o tome kako moralni i humanistički imperativ "nikad više" može da se transformiše u sramno i zločinačko "još jednom". Jasenovac i Srebrenica se sudaraju u realnom svetu koji je natopljen krvlju istorije i verovanjima velikog broja običnih građana u kolektivnu krivicu drugih. Pokušaću ovde da stanem na tanak led i da pri tome ne potonem u provaliju u kojoj čame oni koji su relativizovali ili negirali masovne zločine.
Da bi plemenito "nikad više" bilo i sasvim bezopasno, da ne bi bilo pogrešno shvaćeno na prostorima na kojima caruje nekropolitika, ono mora biti, ne samo izgovoreno, već i shvaćeno bez kvalifikacija. U ovdašnjim mozgovima, po pravilu, čuči i jedno "nas". Ovde se "nikad više" prečesto razume kao "nikad više nas" ili "nikad više nama" – neke lekcije Holokausta nisu onoliko korisne i bezopasne koliko izgledaju na prvi pogled. Zato na prostorima na kojima vladaju etničke i multietničke nekropolitike može da se desi da krenemo od plemenitih ideja istine i suočavanja sa prošlošću i završimo u preventivnom (i genocidnom) "još jednom". (Logika je: 'ovca samo jednom ide na klanje', da mi nismo njih, genocid bi se nama desio još jednom...) Zato se u priči o genocidu u Srebrenici, pored užasa, zločina i sramote, krije i izuzetno opasno naličje suočavanja o kome nam metastazirana kultura političke korektnosti zabranjuje da govorimo.
Nekropolitika zahteva stalni angažman i žrtvovanje. Njene kriptokomunističke babice su naučile da sve borbe, naročito ideološke, moraju biti neprestane. Nekropolitika nam, nekada jasnije, nekada uvijenije, sugeriše da ne možemo govoriti o miru, jer postoje samo rat, pre rata i posle rata. Ona egzistira u skučenom, osporenom prostoru u kome je pobeda nemoguća, a poraz je uvek privremen.
Da bi žrtve postale vojnici buduće pobede, leševi moraju prvo postati leševi civila. Zločin – Račak je tu najbolji primer, mora biti "nad civilima". Nekropolitika od (para)vojnika pravi civile. Civili nisu jedine žrtve ratnih zločina. Zločini mogu biti izvršeni i nad vojnicima i zarobljenicima. Ali, što su žrtve nevinije i civilnije to su korisnije. Račak nam pokazuje koliko se nekropolitika isplati – ne znam da li je ikada ranije neka zajednica dobila državu u zamenu za 45 žrtava. Šta god mislili o najmlađoj balkanskoj zemlji, za našu zajedničku budućnost leševi iz Račka su opasni zato što predstavljaju svedočanstvo o veličini nekromoći, o državotvornom potencijalu leševa koji hrani svaku nekropolitiku.
Nude nam se i nekroaktivizam i nekrozabava. Svuda postoji neko ko pokušava da nas natera da odaberemo "naše" leševe i tako se naoružamo za izlazak u arenu. Nekropolitika zbunjuje i izluđuje. Francuski leš kojim su nas nedeljama tukli po glavi ponovo nas je približio gađenju, društvenom idealu nekropolitike, i još više odvojio od komplikovane realnosti. Nekropolitička histerija je nakratko prešla u orgiju gađenja. Zgađeni su prethodnih nedelja na Facebook-u pozivali na "seobu iz Srbije".
Nekropolitika frustrira. Nepristajanje može lako da nas odvede u drugu nekropolitiku. Pozivi na odustajanje od nekropolitika neretko bivaju dočekani pitanjem bombom – zašto sada? Nekropolitičari, naime, veruju da ovde nema druge politike, da su svi nenekrofilni politički akteri samo dobri ili loši ketmani. Oni smatraju da poziv na odustajanje od nekropolitike može imati smo jedan cilj – da depolitizuje "naše" leševe, da tako obesmisli "naše" žrtve, i to baš sada, kada je konačno došao "naš" red da uberemo najveći plod nekropolitike. Onaj ko traži odustajanje od svih nekropolitika biva optužen da, šta god da govori, u stvari samo želi da "nas" spreči da leševima žrtava dopišemo novo poslednje poglavlje nekroistorije.
Leševi obećavaju. "Ćeraćemo se još", kaže kletva ljutitog pesnika. Ali, na našu žalost o "ćeranju" mašta i previše onih koji o Matiji i njegov poeziji misle sve najgore. Leš je, da parafraziram "nacifikovanog" pesnika, najskuplja balkanska reč. Ovde i leševi ubijaju. Zato se bojim naših nekropolitika.
I u danima kada se ne kopa politika ovde liči na morbidnu pijacu zločina. Leševi su odavno postali stub naših ideologija. Na javnoj sceni su se pojavili i eksperti čije veštine su preduslov za njihovo političko oživljavanje – speleolozi, ronioci, arheolozi, forenzički antropolozi i patolozi. Ulog je ogroman, ciljevi istorijski. Suočavanje sa zločinima i leševima treba da nas utera u Evropu, prosperitet i veću državu, ali i da nas spreči da uđemo u NATO, izgubimo identitet i stvorimo preveliku državu. Leš se koristi kao uberargument koji treba da učini bezvrednim stavove druge strane. Leš služi da sagovorniku oduzme pravo da bude saslušan. Nekrofilni diskurs zato nalaže da lešu kao adutu bude suprotstavljen drugi leš. Što je više leševa, argumenti u našoj perverznoj, nekropolitičkoj areni postaju jači.
Termin "nekropolitika" pozajmio sam od najvećeg kamerunskog istoričara. Ačile Mbembe ga je upotrebio sa drugačijim značenjem, da opiše potčinjavanje života snazi smrti. Ali, ovaj termin odlično opisuje i višedecenijski balkanski rat žrtvama, sve naše politike koje, umesto za rešenjima, tragaju za leševima.
Nekropolitikama su preko potrebni veliki zločini, ako je ikako moguće genocidi – pravi ili izmišljeni. "Nekažnjeni i zanemareni, ratni i genocidni zločini počinjeni nad Srbima od kraja XIX i u XX stoleću doživeli su svoje političko ovaploćenje u unutrašnjem uređenju druge, komunističke Jugoslavije", tvrdi Nikola Samardžić. Jedna beogradska antiratno-profiterska "inicijativa" piše da se u Srebrenici 1995. godine dogodio holokaust. Imam Nezim Halilović Muderis u svojim hutbama govori o jedanaest genocida nad Bošnjacima. Ako se pažljivije pozabavimo argumentima nekih kosovskih aktivista, shvatićemo da oni u stvari tvrde da se broj genocida koji su Srbi izvršili na Kosovu bitno ne razlikuje od broja albanskih žrtava u tim genocidima. Teško je bilo prebrojati genocide koje su u Kosovskoj Mitrovici "škije" izvršile u proleće 1998. godine. I jedan crnogorski mislilac se zabrojao, pa piše o "korpusu etnocida, genocida, pa i holokausta, prije u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a onda i u Crnoj Gori".
Decenijama su najrazličitije institucije korišćene za instrumentalizaciju žrtava i seljenje zla i njegovih ubilačkih fantazija iz prošlosti u sadašnjost i budućnost. Terali su nas da pređemo u stanje koje je jedan teoretičar alternativnih modernosti nazvao "sadašnja prošlost". Otpor uokviravanju sadašnjosti leševima ovde nosi rizik od karakternog ubistva, optužbe za izdaju ili služenje zločincima, u zavisnosti od toga kom nekropolitičkom ekstremu pokušate da se suprotstavite.
Naše nekropolitike su vitalne. Diskursi holokausta i genocida stalno iznova bivaju kontaminirani i prošireni. Ništa tu nije sveto. Lukrativna "kulturna dekontaminacija" utemeljena je na besprizornoj kontaminaciji i komodifikaciji sećanja na nacističko konačno rešenje. Dekontaminacija mora da traje večno. Njen uspeh ne sme da postane moguć, jer bi značio smrt nekropolitike.
Histerično izmišljanje nacifikacije zamaglilo je granice koje razdvajaju kontaminatore i dekontaminatore. Manihejstvo je njihova zajednička religija, a ambivalencija je njihov najomraženiji neprijatelj. Njihov diskurs nas dehumanizuje. Tera nas da političke ili etničke "Druge" vidimo kao zveri i da se sami osećamo kao pacovi, obeščašćeni objekti prividno očovečene deratizacije. Njih ujedinjuje i mržnja prema individualizaciji krivice i odgovornosti. Mada, deluje mi perverzno da su zločini jedino pitanje po kome neki naši "građanski" fundamentalisti odustaju od svog individualističkog kreda. Još nisam čuo da helsinška dijaspora, koja sve glasnije govori o kolektivnoj krivici i odgovornosti Srba, ikada pominje kolektivnu krivicu/odgovornost "građana Srbije". Tu ne treba zaboraviti ni kolateralnu diskriminaciju Bracike, Frenkija i drugova.
Današnja nacifikacija Srba, kao i nacifikacija Hrvata i Albanaca pre dvadesetak godina, doprinosi stvaranju crno-belih slika, najmoćnijeg oružja nekropolitike. Te slike treba da budu neuništive. Genocidnim namerama i istorijama pripisivani su atributi koji jasno sugerišu njihovu trajnost i nepromenljivost. Slušali smo o neuništivim mentalitetima i genetskim sklonostima. Ništa tu ne sme da bude slučajno. Pisane su i brojne debele istorije planske, viševekovne nacifikacije. Vertikala je jasna – kako krenemo od sveca koji 1284. godine "zavodio devojčice i kaluđerice", onda jula 1995. godine možemo da stignemo samo u Potočare. Šta drugo?
Jedna od mera uspeha nekropolitike je stepen omasovljenja krivice. Krivica je kolektivna, vole da kažu učitelji nekropolitike. Jedan njihov dobar đak je tu ideju 2005. godine izrazio nešto slikovitije:
"...Stara priča govori istinu
Nema niđe dobra u Srbinu
I ja kažem živa je istina
Nema boljeg od mrtvog Srbina."
Ovakve formulacije kolektivne krivice obično postanu široko prihvaćene u pretposlednjoj fazi nekropolitike. Poslednja – na sreću ne i neizbežna stanica u zloćudnom razvoju jedne nekropolitike, je (novi) masovni zločin. Zato naša egzistencija u svetu nekropolitika postoji samo kao hir istorije, mogućnost da protraćimo nešto vremena u životu koji neko, tu negde, blizu nas, shvata kao nezasluženo odsustvo iz masovne grobnice.
A na početku su bile samo reči. Među najviše i najčešće zloupotrebljenim su reči civilizacija, fašizam i patriotizam. (Moj omiljeni London Review of Books smatra da je fašizam po ovom pitanju najverovatnije neprikosnoven). To, naravno, ne znači da ne treba da budemo "civilizovani", da nema fašizma ili da je svaki patriotizam loš. Ipak, novija balkanska istorija nas je naučila da budemo izuzetno sumnjičavi prema svima onima koji uspaljeno viču da se bore protiv fašizma i uplašeni kada naiđemo na one koji se busaju patriotizmom.Civilizacija je političku nevinost izgubila nešto južnije.
Kada se suočite sa podsaharskom Afrikom, reči civilizacija i divljanje, omiljene fraze dehumanizujućeg "antifašizma" naših ustreptalih "Evropejaca", dobijaju novo značenje. U ime civilizacije ubijeno je nekoliko miliona stanovnika većeg od dva Konga. Reč civilizacija, izgovorena u evropocentričnoj jednini, u velikom delu podsaharske Afrike zvuči gore od najgore psovke. Kada zapadni Evropljani nisu znali kako da civilizuju afričke "divljake", oni su ih masovno ubijali – u 20. veku, ne u nekoj "mračnoj" i dalekoj prošlosti. Progres i civilizacija traže žrtvovanje. Britanci su to zvali "moralni napor", što je eufemizam za masovni zločin. I najnemoralniji napor je bio opravdan u borbi za trijumf tri moćna, zapadna "C" – Civilization, Christinaity, Commerce (civilizacija, hrišćanstvo, trgovina), kako je jedan legendarni britanski istraživač definisao ciljeve genocidne (ovde je ta reč primerena) evropske misije južno od Sahare.
Kada Evropljani u podsaharsku Afriku nisu izvozili civilizaciju ili pucali iz Krupovih topova, glavnog oružja prvih modernih genocida, oni su sejali svoju modernost. Tako su ispod Sahare – pored "progresa", "slobode" i nacionalne države, stigle i ideje o jasno izdiferenciranim identitetima. Posledica idejne evropeizacije Afrike je pokolj skoro petine stanovništva Ruande 1994. godine. "Neporecivo je da je genocid u Ruandi smišljen u glavama ljudi sa diplomama evropskih i američkih univerziteta koji su izgleda sa svojih studija poneli ideju o rasnoj čistoći koja je bila strana istoriji njihove zemlje", napisao je direktor afričkog programa Međunarodne krizne grupe.
Srećan sam što Evropljani nisu "evropeizovali" ili pobili sve afričke "divljake". Mada, štrecnem se svaki put kada Jugoslav Ćosić govori o ljudima i izgovori reč divljanje. Njemu je da pomene divljaštvo u programu kao drugima dobar dan. U javnom diskursu, divljaci i pripadajući leksikon smeju da postoje samo u prvom licu jednine. Te ružne reči sugerišu da su neki ljudi u stvari zveri. Zna se šta ljudi rade sa njima – ko ne zna neka poseti "Lovačku kuću" u sklopu Titovog ognjišta na Dedinju.
Problem je što divljanje može da se vrati kao bumerang. Koristeći danas ovu reč da dehumanizujemo ljude nad čijim postupcima se zgražavamo, mi opravdavamo njeno korišćene u budućnosti. Jednog dana neki od onih koje televizija B92 nije uspela da "pripitomi" uz pomoć Jugoslava Ćosića, "Velikog brata" i "Seksa i grada" možda osete gađenje nad zlodelima nekog pripadnika naroda za koji veruju da je kolektivno kriv i reše da se obračunaju sa "divljacima".
Svaki put kada naše nade smeštamo u civilizaciju (u jednini) i evropeizaciju treba da se setimo da je fašizam nastao u idiličnim evropskim gradovima čiji građani ne bacaju otpatke na ulicu, ne pljuju na trotoar i oko kojih sve, pa i Aušvic, savršeno funkcioniše. Fašizam je čist, uglađen i moderan. Najveći zločini izvršeni su u uniformama koje je dizajnirao Hugo Boss. Jevreje u vozove za Aušvic nisu uterivali musavi četnici sa crnim šubarama i kokardama. Čak i oni koji žele da preuveličaju veliko srpsko zlo to obično rade tako što ga evropeizuju. Nagrađivana bošnjačka rediteljka obukla je Mladićeve ratnike u "naci šik", a njihove žrtve smestila je u holivudski nacifikovane vagone. Da nekropolitika ide uz nekroumetnost mnogo pre Jasmile Žbanić pokazali su nam Vuk Drašković i Dobrica Ćosić.
I bez pomoći umetnika nekropolitika je vešta u izazivanju inflacije žrtava i krivaca. Ona je neprijatelj mira, jer polazi od toga da žrtve prethodnih ratova ne smeju da budu uzaludne – leševi treba da budu korisni. Leševi su idealan kamen temeljac svakog državotvornog projekta – velike Srbije, prirodne Albanije, unitarne Bosne, "evropeizacije"... Problem je u tome što želja da se maksimalno iskoristi njihova moć da menjaju granice i međunarodne ugovore može da dovede do novog rata i proizvodnje još leševa.
Krajem osamdesetih na sećanju na Jasenovac izgrađeno je verovanje da "gde su srpski grobovi, tu su srpske zemlje". Srebrenica je danas glavni adut za one koji žele Bosnu bez entiteta ili bez Srba. U senci ubijanja nevinih, streljanja bošnjačkih mladića čije su ruke bile vezane žicom, nastala je bošnjačka nekropolitika koja veruje da može da "poništi genocid", pretvori žrtvu u pobedu i, na kraju, "umaršira u Prijedor i Banja Luku". Ova nekropolitika je već ostavila kolateralne žrtve.
Pre par nedelja slušao sam ispovest Bošnjakinje koja već 14 godina zna u kojoj masovnoj grobnici su tela njenih najmilijih, ali ne može da ih sahrani, jer ta grobnica još nije ekshumirana. Bošnjačke vlasti neće da umanje bol ove Srebreničanke. Njihov cilj je da svake godine obezbede 300 do 500 identifikovanih leševa koji će 11. jula biti sahranjeni u memorijalnom centru u Potočarima. Da bi dinamika ritualizovanog, emocijama nabijenog masovnog ukopa žrtava srpske sramote bila nastavljena, da bi se od srebreničkih žrtava što duže i što više politički profitiralo, neke žene moraju godinama dodatno i nepotrebno da pate.
Jedna srpska nekropolitika pokušava da obavi dve nemoguće misije. Prva je negiranje srpskih zločina u Srebrenica. Druga se svodi na pokušaje posrebreničavanja srpskog stradanje u pretposlednjem (teško je ne zabrojati se) balkanskom ratu. Ali, u ratovima devedesetih jednostavno nije bilo "srpske Srebrenice" – "Srebrenice" u kojoj su Srbi bile žrtve. Počasno mesto u ove dve jalove misija dobija svaka zapadna budala koja je spremna da pomogne u negiranju ružne istine.
Nekropolitika negiranja Srebrenica je počela kao pokušaj sakrivanja leševa. Zato postoje sekundarne i tercijalne masovne grobnice. Ovde se ne radi samo o pokušajima da se zaštite zločinci. Među muškarcima koji su borili i onima koji su vršili zločine nije bilo malo ljudi koji su nekoliko godina ranije krenuli u preventivni rat. Jedna od glavnih poruka rane faze Miloševićeve vladavine bilo je "nikad više". Prvo su tražili da se setimo Jasenovca i Jadovna i prebrojimo "naše" leševe.
Nisam pomenuo Jasenovac i Jadovno da bi lešom "izbijao" leš. Srebrenica nosi mnogo uznemirujućih i zanemarivanih lekcija, ali jedna mi deluje posebno zapostavljeno. Srebrenica je i priča o tome kako moralni i humanistički imperativ "nikad više" može da se transformiše u sramno i zločinačko "još jednom". Jasenovac i Srebrenica se sudaraju u realnom svetu koji je natopljen krvlju istorije i verovanjima velikog broja običnih građana u kolektivnu krivicu drugih. Pokušaću ovde da stanem na tanak led i da pri tome ne potonem u provaliju u kojoj čame oni koji su relativizovali ili negirali masovne zločine.
Da bi plemenito "nikad više" bilo i sasvim bezopasno, da ne bi bilo pogrešno shvaćeno na prostorima na kojima caruje nekropolitika, ono mora biti, ne samo izgovoreno, već i shvaćeno bez kvalifikacija. U ovdašnjim mozgovima, po pravilu, čuči i jedno "nas". Ovde se "nikad više" prečesto razume kao "nikad više nas" ili "nikad više nama" – neke lekcije Holokausta nisu onoliko korisne i bezopasne koliko izgledaju na prvi pogled. Zato na prostorima na kojima vladaju etničke i multietničke nekropolitike može da se desi da krenemo od plemenitih ideja istine i suočavanja sa prošlošću i završimo u preventivnom (i genocidnom) "još jednom". (Logika je: 'ovca samo jednom ide na klanje', da mi nismo njih, genocid bi se nama desio još jednom...) Zato se u priči o genocidu u Srebrenici, pored užasa, zločina i sramote, krije i izuzetno opasno naličje suočavanja o kome nam metastazirana kultura političke korektnosti zabranjuje da govorimo.
Nekropolitika zahteva stalni angažman i žrtvovanje. Njene kriptokomunističke babice su naučile da sve borbe, naročito ideološke, moraju biti neprestane. Nekropolitika nam, nekada jasnije, nekada uvijenije, sugeriše da ne možemo govoriti o miru, jer postoje samo rat, pre rata i posle rata. Ona egzistira u skučenom, osporenom prostoru u kome je pobeda nemoguća, a poraz je uvek privremen.
Da bi žrtve postale vojnici buduće pobede, leševi moraju prvo postati leševi civila. Zločin – Račak je tu najbolji primer, mora biti "nad civilima". Nekropolitika od (para)vojnika pravi civile. Civili nisu jedine žrtve ratnih zločina. Zločini mogu biti izvršeni i nad vojnicima i zarobljenicima. Ali, što su žrtve nevinije i civilnije to su korisnije. Račak nam pokazuje koliko se nekropolitika isplati – ne znam da li je ikada ranije neka zajednica dobila državu u zamenu za 45 žrtava. Šta god mislili o najmlađoj balkanskoj zemlji, za našu zajedničku budućnost leševi iz Račka su opasni zato što predstavljaju svedočanstvo o veličini nekromoći, o državotvornom potencijalu leševa koji hrani svaku nekropolitiku.
Nude nam se i nekroaktivizam i nekrozabava. Svuda postoji neko ko pokušava da nas natera da odaberemo "naše" leševe i tako se naoružamo za izlazak u arenu. Nekropolitika zbunjuje i izluđuje. Francuski leš kojim su nas nedeljama tukli po glavi ponovo nas je približio gađenju, društvenom idealu nekropolitike, i još više odvojio od komplikovane realnosti. Nekropolitička histerija je nakratko prešla u orgiju gađenja. Zgađeni su prethodnih nedelja na Facebook-u pozivali na "seobu iz Srbije".
Nekropolitika frustrira. Nepristajanje može lako da nas odvede u drugu nekropolitiku. Pozivi na odustajanje od nekropolitika neretko bivaju dočekani pitanjem bombom – zašto sada? Nekropolitičari, naime, veruju da ovde nema druge politike, da su svi nenekrofilni politički akteri samo dobri ili loši ketmani. Oni smatraju da poziv na odustajanje od nekropolitike može imati smo jedan cilj – da depolitizuje "naše" leševe, da tako obesmisli "naše" žrtve, i to baš sada, kada je konačno došao "naš" red da uberemo najveći plod nekropolitike. Onaj ko traži odustajanje od svih nekropolitika biva optužen da, šta god da govori, u stvari samo želi da "nas" spreči da leševima žrtava dopišemo novo poslednje poglavlje nekroistorije.
Leševi obećavaju. "Ćeraćemo se još", kaže kletva ljutitog pesnika. Ali, na našu žalost o "ćeranju" mašta i previše onih koji o Matiji i njegov poeziji misle sve najgore. Leš je, da parafraziram "nacifikovanog" pesnika, najskuplja balkanska reč. Ovde i leševi ubijaju. Zato se bojim naših nekropolitika.
четвртак, 13. август 2009.
Tkač
"Nije mi, međutim, lako da zamislim budućnost postgenocidne dece, koja se igraju na ćilimima satkanim od kostiju iz masovnih grobnica, dok im roditelji lažu da je reč o skupocenim persijskim sagovima."
Sabahudin Gruhonjić
Sabahudin Gruhonjić
уторак, 11. август 2009.
Istorija budućnosti ili B92 pre pet godina
Da li ste primetili da više i ne gledate devedesetdvojku, da više ne čujete većinu nekada omiljenih glasova? Pitate li se zašto su danas glavni aduti ove stanice jedan radijski "Kokošinjac", izanđali "Alo, Alo" i telvizijske vesti za koje priloge rade uglavnom netelvizični i neuki izveštači koje verovatno ne bi primili ni na "TV Palmi"? Pitate li se zašto ste 17. marta dok su gorele kuće Srba na Kosovi i džamije u Beogradu i Nišu morali da gledate "ružičasti" kanal ili Bogoljubovu televiziju da bi saznali šta se dešava?
Imali smo pravo da očekujemo puno više od danas velike medijske kuće koja je devedesetih bila simbol neke druge Srbije. Kreativnost, visoki kvalitet i hrabrost ove tada male radio stanice činili su bolju budućnost mogućom. Posle rušenja diktatorskih režima slični mediji u istočnoj Evropi postali su popularna glasila i neki se danas ubrajaju u najuspešnije kompanije u svojim zemljama.
Devedesetdvojka je krenula suprotnim putem. Televizija je danas tek šesta po gledanosti u Srbiji. Najveći krivac za pad ove kuće i jadne rejtinge je Veran Matić, (su)vlasnik i jedan od zaslužnih za njen nekadašnji uspeh. Uz Verana odgovorna je i grupa njegovih najbližih saradnika. Pored Milivoja Čalije, Veranove desne ruke, tu su još kreativni direktor Srđan Anđelić, Iva Ivanišević, koja obavlja dužnosti urednice televizijskog programa i Sanda Savić, direktorka informativnog programa. Ali na njih nije potrebno trošiti reči. Izbor bliskih sradnika i delegiranje odgovornosti predstavlja za svakog ambicioznog poslovnog čoveka najteži deo posla na puto do uspeha. Ova četvorka je u samom vrhu devedesetvojke samo zato što verno sprovodi Matićevu volju.
Veran je jedan izuzetno topao čovek. Posle prvog susreta s njim ne možete izaći iz kancelarije a da ga ne zavolite. Do nedavno su čak i njegovi bivši sardnici bili spremni da vam "otkinu glavu" ako bi izneli makar i reč kritike. Matić je godinama bio njihov prijatelj, idol i iskreno voljeni "dobroćudni meda". Neki ni do danas nisu promenili mišljenje. Drugi su zgađeni onim što se dešava u kući, ali misle da ga ne treba javno kritikovati zbog starog prijateljstva i Veranovih "prvoboračkih zasluga". Treći ćute jer je B92 i dalje dobar poslodavac u srpskoj medijskoj industriji. Četvrti se ne oglašavaju jer misle da svaki "napad" na Verana znači pomoć u ovoj kući omraženoj trojci: Tijaniću, Kariću i Mitroviću. Peti bi već odavno otišli ali nemaju gde.
Prva reakcija jednog Veranovog saradnika kada sam pomenuo temu ovog teksta bilo je pitanje da li ja to namervam da tražim posao kod Karića ili na Pinku. U srpskoj javnosti opsednutom zaverama i strahom od neprijatelja još se nije zapatila ideja - koja je u samom temelju zapadnog prosperiteta - da je javna kritika poželjan sastojak na putu do uspeha. Svoj ogromni ugled devedesetdvojka duguje svojoj hrabroj i beskompromisnoj kritici svega lošeg u verovatno najsramnijem i najnepotrebnijem periodu naše istorije.
Ali kada se radi o kritici svog rada čelnici devedesetvojke su na žalost do grla zaglavljeni u balkanskom blatu. Svaku kritiku kuće doživljavaju kao napad i svako ko je iznosi mora biti jedan plaćeni, frustrirani, zli, povređeni ili sujetni čovek. Oni veruju da su svi oni koji ih krikuju samo instrumenti i trabanti njihovih "neprijatelja". Matićevoj odvojenosti od realnosti doprinosi i u demokratskoj javnosti sveprisutna nespremnost da se na bilo koji način "udari" na "svetu kravu" sa puno starih zasluga kakav je B92. Radio je za vreme Miloševića bio zatvaran četiri puta, a Matić i saradnici su do sada dobili četrnaest uglednih nagrada. Veliki broj ljudi iz novinarske branše i dalje veruje da je Veran čovek kome se ne treba zameriti koliko god da je loše ono što on radi.
Jedan od problema sa Matićem je u tome što on jednostavno ne razume televiziju i što pri tome insistira da u svemu ima poslednju reč. Tu nikakvi instant kursevi o marketingu i strani medijski stručnjaci ne mogu pomoći. Veran je obezbedio luksuznu, dobro opremljenu zgradu, dobio opremu i organizovao par BBC kurseva, pa sada izgleda misli da program može da mu pravi i uređuje bilo ko. Na današnjoj devedesedvojci uticaj i iskorišćenost zaposlenih obrnuto je proporcionaln njihovom koeficijentu inteligencije, talentu i spremnosti da pokažu inicijativu.
Na Veranovu žalost da bi publika gledala jednu stanicu njen program ipak moraju da prave kreativni i bar nečim obdareni ljudi. To, kao što zna svaki gledalac, još uvek ne znači da će taj program biti i dobar. Problem devedesetvojke je u tome što joj program - Matić ga zove "dostojanstveni mejnstrim" (što otprilike treba da znači "dostojanstveni Pink") - nije ni dobar ni gledan.
Matić i dalje ne uspeva da se odlepi od svoje nekada uspešne, ali krajne primitivne poslovne strategije: donacije, donacije i donacije. Iako je u međvremenu otkrio internet, marketing, "piplmetar", fokus grupe i BBC- jeve instruktore rezultata nema. Njegova televizija - izuzimajući sve jadniji informativni i sportski program - ovog leta često nije uspela da tokom dana emituje ni jedan jedini minut programa koji je proizveden u sopstvenoj produkciji.
Iako je radio i dalje slušan, televizija posle već jednogodišnje "pinkizacije" programa u osam uveče ima gledanost poredivu sa gledanošću "ružičaste" televizije u četiri ujutro. I to pošto su konačno svi oni koji su Matiću i Čaliji izgledali ili zvučali "alternativno" ili rasterani ili sasvim marginalizovani. Glavni aduti televizije su ove godine bili Maja Žeželj, bivša Karićeva spikerka, nimalo glamurozna "Luna Lu" i Robert Nemeček, jedan rashodovani čovek Željka Mitrovića.
Stiče se utisak da je Matić program devedesetdvojke zamislio kao mešavinu BBC-ja i jeftinog Pinka začinjenu visokoprofitabilnom, ali dosadno prezentiranom pričom o genocidu i etničkom čišćenju ("Istina, odgovornost, pomirenje"). U ovom medijskom bastardu nema, na primer, mesta za programe o kulturi. Čitajući ispitivanja javnog mjenja i spisak medijskih "meta" marketinških agencija koje ovde zastupaju izdašne uvoznike uložaka, piva i šampona Matić i Čalija su odlučili da svoj program očiste od kulture i tako stanicu učine komercijalnijom.
Pri tome teško je shavatiti kako se može praviti komercijalna televizija ako se u informativnom programu kopira zastarela BBC-jeva škola koja pravi visokokvalitetan, ali krajnje skup, nekomercijalan i sve manje gledan program. Broj BBC-jevih gledalaca stalno opada. Već više od deset posto Britanaca ne gleda ni minut ovog programa nedeljno iako je svako domaćinstvo u Velikoj Britaniji obavezno da izdvaji 116 funti godišnje (preko hiljadu dinara svakog meseca) za BBC. U BBC-jev budžet se svake godine tako slije oko četiri milijarde evra "javnih" para. Ako je želeo da pravi dobar, ali komercijalni i atraktivan televizijski informativni program Veran je morao da se osloni na dinamičnu koncepciju sve gledanijih vesti koje emituju američki CBS i FOX News ili britanski Sky News.
Jedan od uzroka Veranove teško shvatljive neodgovornosti je njegovo ubeđenje da ova kuća, koliko god da je loša, jednostavno ne može da propadne. On s razlogom veruje da će njegov medijski brod pre nego što eventualno potone kupiti neki od srpskih finasijskih giganata, tipa nedavno pominijane Delte. Tu su naravno i druge uspešne kompanije koje verovatno imaju interes da dobro plate za raskošno opremljenu televiziju čiji signal pokriva sve veći deo Srbije. Objašnjenje zašto se Matić ovako odnosi prema budućnosti B92 leži prvenstveno u tome kako je do došao do pune kontrole nad njom.
Verana Matića su zlobnici pogrešno opisivali kao "šabačkog Teda Tarnera". Životni put CNN-ovog dugogodišnjeg gazde nema dodirnih tačaka sa Veranovom biografijom. Pre nego što je Tarner prodao svoje "mezimče" gledanost CNN-a je stalno rasla. Ovde je puno važnija činjenica da je Tarner za razliku od Matića sam zaradio svoje pare. Veran je danas najuspešnija srpska sponzoruša. Verujem da među deset prvih sponzoruša u Srbiji nema ni jedne koja ima velike grudi, blajhanu kosu i silikonske usnice. Većina šampiona u ovom viskoprofitabilnom "sportu" verovatno nije nikada ni posetila dorćolsku "Silikonsku dolinu". Pored Matića u samom vrhu "prve lige" je i grupa šezdesetosmaških kameleona i nešto nostaligične "dece komunizma".
Mislim da biti uspešna sponzoruša predstavlja po sebi dostignuće vredno poštovanja. Ovaj širom sveta poželjan status (na engleskom "gold digger") ne podrazumeva nemoralne ili protivzakonite radnje. Glavni problem sa Matićem nije u tome kako je došao do tuđeg novca za svoju stanicu, čak ni u tome što je kasnije prisvojio veliki deo ove medijske kuće, već u tome šta je uradio sa "svojom" devedesetdvojkom. Da je Matić napravio dobru televiziju vlastoljublje i vešto prikriveno srebroljublje bi mu bili oprošteni. Na žalost ovde se niko, pa ni najglasniji branioci takozvane "druge" ili "evropske" Srbije, nije držao zakona kao pijan plota. U srpskoj ratno-sankcijskoj kleptokratskoj tranziciji Matić verovatno spada u poštenije, i može se bez ironije reći društveno korisne srpske tajkunčiće. A i kako kaže stara poslovica, u devetnaestom veku omiljena među precima današnje američke poslovne elite: "Samo nemojte pitati kao sam zaradio prvi milion."
Mada je pitanje vlasništva najnebitniji deo priče o devedesedvojkinom padu zanimljivo je da je Adam Mihnjik - slavni poljski novinar i urednik sa kojim Matić najviše voli da se poredi - odlučio da ne uzme taj "dozvoljeni" miliončić. On je predao upravljanje kućom u vremenu tranzicije onima koji su bili sposobni da je vode. "Uspeh Gazete je proizvod mojih kolega... koji su uspeli da organizuju moderan uređivački odbor i funkcionalnu kompaniju. Moj doprinos je ograničen na činjenicu da nisam uspeo da sve to uništim", rekao je Mihnjik povodom desetogodišnjce devedesetvojkinog "vršnjaka", GazeteViborče, 1999.godine. (izvor: http://www.freemedia.at/IPIReport2.00/33Michnik.htm) Agora, medijska imperija nastala iz Gazete Viborče, je za samo 12 godine od osnivanja postala jedna je od 20 najvećih kompanija u istočnoj Evropi prvenstveno zato što je Mihnjik, za razliku od Matića, rešio ne bude "gazda" i da Agora ne bude "njegova kompanija".
Samo zahvaljujući čestom i skupom izbornom "političkom marketingu" i donatorskim parama devetesetvojka koje se mnogi od vas verovatno sećaju nije sasvim uništena. Jedan od "preživelih" mi je nedavno rekao da se oseća kao vrsta u izumiranju. U ovoj velikoj kući još ima ovakvih "dinosaurusa" koji su pošteđni u kreativnom čišćenju koje su sproveli najbliži saradnici gazde bez vizije, mašte i - što je možda najneverovatnije - bez hrabrosti. Unutrašnja borba protiv sebe i svojih demona nekad zahteva puno više hrabrosti nego borba protiv Miloševića i njegovog svemoćnog DB-a.
Zbog nedostatka ove hrabrosti kod onih koji od rušenja Miloševića upravljaju javnom i političkom scenom Srbije našoj bedi se danas jedva nazire kraj. Bilo bi dobro da za početak jedan od njih, Veran Matić, nekako proba da poput Mihnjika dobije svoj lični rat i da odbrani devedesetdvojku od sebe kao što je odbranio od Miloševića. Bilo bi loše ako se savim uruši medijska kuća koja je godinama ovde verovatno bila nešto najbliže toliko satanizovanoj "Evropi", odnosno svemu onome čemu većinska Srbija danas konačno stremi. Veranov lični poraz pozdravili bi svi neprijatelji naše budućnosti.
Imali smo pravo da očekujemo puno više od danas velike medijske kuće koja je devedesetih bila simbol neke druge Srbije. Kreativnost, visoki kvalitet i hrabrost ove tada male radio stanice činili su bolju budućnost mogućom. Posle rušenja diktatorskih režima slični mediji u istočnoj Evropi postali su popularna glasila i neki se danas ubrajaju u najuspešnije kompanije u svojim zemljama.
Devedesetdvojka je krenula suprotnim putem. Televizija je danas tek šesta po gledanosti u Srbiji. Najveći krivac za pad ove kuće i jadne rejtinge je Veran Matić, (su)vlasnik i jedan od zaslužnih za njen nekadašnji uspeh. Uz Verana odgovorna je i grupa njegovih najbližih saradnika. Pored Milivoja Čalije, Veranove desne ruke, tu su još kreativni direktor Srđan Anđelić, Iva Ivanišević, koja obavlja dužnosti urednice televizijskog programa i Sanda Savić, direktorka informativnog programa. Ali na njih nije potrebno trošiti reči. Izbor bliskih sradnika i delegiranje odgovornosti predstavlja za svakog ambicioznog poslovnog čoveka najteži deo posla na puto do uspeha. Ova četvorka je u samom vrhu devedesetvojke samo zato što verno sprovodi Matićevu volju.
Veran je jedan izuzetno topao čovek. Posle prvog susreta s njim ne možete izaći iz kancelarije a da ga ne zavolite. Do nedavno su čak i njegovi bivši sardnici bili spremni da vam "otkinu glavu" ako bi izneli makar i reč kritike. Matić je godinama bio njihov prijatelj, idol i iskreno voljeni "dobroćudni meda". Neki ni do danas nisu promenili mišljenje. Drugi su zgađeni onim što se dešava u kući, ali misle da ga ne treba javno kritikovati zbog starog prijateljstva i Veranovih "prvoboračkih zasluga". Treći ćute jer je B92 i dalje dobar poslodavac u srpskoj medijskoj industriji. Četvrti se ne oglašavaju jer misle da svaki "napad" na Verana znači pomoć u ovoj kući omraženoj trojci: Tijaniću, Kariću i Mitroviću. Peti bi već odavno otišli ali nemaju gde.
Prva reakcija jednog Veranovog saradnika kada sam pomenuo temu ovog teksta bilo je pitanje da li ja to namervam da tražim posao kod Karića ili na Pinku. U srpskoj javnosti opsednutom zaverama i strahom od neprijatelja još se nije zapatila ideja - koja je u samom temelju zapadnog prosperiteta - da je javna kritika poželjan sastojak na putu do uspeha. Svoj ogromni ugled devedesetdvojka duguje svojoj hrabroj i beskompromisnoj kritici svega lošeg u verovatno najsramnijem i najnepotrebnijem periodu naše istorije.
Ali kada se radi o kritici svog rada čelnici devedesetvojke su na žalost do grla zaglavljeni u balkanskom blatu. Svaku kritiku kuće doživljavaju kao napad i svako ko je iznosi mora biti jedan plaćeni, frustrirani, zli, povređeni ili sujetni čovek. Oni veruju da su svi oni koji ih krikuju samo instrumenti i trabanti njihovih "neprijatelja". Matićevoj odvojenosti od realnosti doprinosi i u demokratskoj javnosti sveprisutna nespremnost da se na bilo koji način "udari" na "svetu kravu" sa puno starih zasluga kakav je B92. Radio je za vreme Miloševića bio zatvaran četiri puta, a Matić i saradnici su do sada dobili četrnaest uglednih nagrada. Veliki broj ljudi iz novinarske branše i dalje veruje da je Veran čovek kome se ne treba zameriti koliko god da je loše ono što on radi.
Jedan od problema sa Matićem je u tome što on jednostavno ne razume televiziju i što pri tome insistira da u svemu ima poslednju reč. Tu nikakvi instant kursevi o marketingu i strani medijski stručnjaci ne mogu pomoći. Veran je obezbedio luksuznu, dobro opremljenu zgradu, dobio opremu i organizovao par BBC kurseva, pa sada izgleda misli da program može da mu pravi i uređuje bilo ko. Na današnjoj devedesedvojci uticaj i iskorišćenost zaposlenih obrnuto je proporcionaln njihovom koeficijentu inteligencije, talentu i spremnosti da pokažu inicijativu.
Na Veranovu žalost da bi publika gledala jednu stanicu njen program ipak moraju da prave kreativni i bar nečim obdareni ljudi. To, kao što zna svaki gledalac, još uvek ne znači da će taj program biti i dobar. Problem devedesetvojke je u tome što joj program - Matić ga zove "dostojanstveni mejnstrim" (što otprilike treba da znači "dostojanstveni Pink") - nije ni dobar ni gledan.
Matić i dalje ne uspeva da se odlepi od svoje nekada uspešne, ali krajne primitivne poslovne strategije: donacije, donacije i donacije. Iako je u međvremenu otkrio internet, marketing, "piplmetar", fokus grupe i BBC- jeve instruktore rezultata nema. Njegova televizija - izuzimajući sve jadniji informativni i sportski program - ovog leta često nije uspela da tokom dana emituje ni jedan jedini minut programa koji je proizveden u sopstvenoj produkciji.
Iako je radio i dalje slušan, televizija posle već jednogodišnje "pinkizacije" programa u osam uveče ima gledanost poredivu sa gledanošću "ružičaste" televizije u četiri ujutro. I to pošto su konačno svi oni koji su Matiću i Čaliji izgledali ili zvučali "alternativno" ili rasterani ili sasvim marginalizovani. Glavni aduti televizije su ove godine bili Maja Žeželj, bivša Karićeva spikerka, nimalo glamurozna "Luna Lu" i Robert Nemeček, jedan rashodovani čovek Željka Mitrovića.
Stiče se utisak da je Matić program devedesetdvojke zamislio kao mešavinu BBC-ja i jeftinog Pinka začinjenu visokoprofitabilnom, ali dosadno prezentiranom pričom o genocidu i etničkom čišćenju ("Istina, odgovornost, pomirenje"). U ovom medijskom bastardu nema, na primer, mesta za programe o kulturi. Čitajući ispitivanja javnog mjenja i spisak medijskih "meta" marketinških agencija koje ovde zastupaju izdašne uvoznike uložaka, piva i šampona Matić i Čalija su odlučili da svoj program očiste od kulture i tako stanicu učine komercijalnijom.
Pri tome teško je shavatiti kako se može praviti komercijalna televizija ako se u informativnom programu kopira zastarela BBC-jeva škola koja pravi visokokvalitetan, ali krajnje skup, nekomercijalan i sve manje gledan program. Broj BBC-jevih gledalaca stalno opada. Već više od deset posto Britanaca ne gleda ni minut ovog programa nedeljno iako je svako domaćinstvo u Velikoj Britaniji obavezno da izdvaji 116 funti godišnje (preko hiljadu dinara svakog meseca) za BBC. U BBC-jev budžet se svake godine tako slije oko četiri milijarde evra "javnih" para. Ako je želeo da pravi dobar, ali komercijalni i atraktivan televizijski informativni program Veran je morao da se osloni na dinamičnu koncepciju sve gledanijih vesti koje emituju američki CBS i FOX News ili britanski Sky News.
Jedan od uzroka Veranove teško shvatljive neodgovornosti je njegovo ubeđenje da ova kuća, koliko god da je loša, jednostavno ne može da propadne. On s razlogom veruje da će njegov medijski brod pre nego što eventualno potone kupiti neki od srpskih finasijskih giganata, tipa nedavno pominijane Delte. Tu su naravno i druge uspešne kompanije koje verovatno imaju interes da dobro plate za raskošno opremljenu televiziju čiji signal pokriva sve veći deo Srbije. Objašnjenje zašto se Matić ovako odnosi prema budućnosti B92 leži prvenstveno u tome kako je do došao do pune kontrole nad njom.
Verana Matića su zlobnici pogrešno opisivali kao "šabačkog Teda Tarnera". Životni put CNN-ovog dugogodišnjeg gazde nema dodirnih tačaka sa Veranovom biografijom. Pre nego što je Tarner prodao svoje "mezimče" gledanost CNN-a je stalno rasla. Ovde je puno važnija činjenica da je Tarner za razliku od Matića sam zaradio svoje pare. Veran je danas najuspešnija srpska sponzoruša. Verujem da među deset prvih sponzoruša u Srbiji nema ni jedne koja ima velike grudi, blajhanu kosu i silikonske usnice. Većina šampiona u ovom viskoprofitabilnom "sportu" verovatno nije nikada ni posetila dorćolsku "Silikonsku dolinu". Pored Matića u samom vrhu "prve lige" je i grupa šezdesetosmaških kameleona i nešto nostaligične "dece komunizma".
Mislim da biti uspešna sponzoruša predstavlja po sebi dostignuće vredno poštovanja. Ovaj širom sveta poželjan status (na engleskom "gold digger") ne podrazumeva nemoralne ili protivzakonite radnje. Glavni problem sa Matićem nije u tome kako je došao do tuđeg novca za svoju stanicu, čak ni u tome što je kasnije prisvojio veliki deo ove medijske kuće, već u tome šta je uradio sa "svojom" devedesetdvojkom. Da je Matić napravio dobru televiziju vlastoljublje i vešto prikriveno srebroljublje bi mu bili oprošteni. Na žalost ovde se niko, pa ni najglasniji branioci takozvane "druge" ili "evropske" Srbije, nije držao zakona kao pijan plota. U srpskoj ratno-sankcijskoj kleptokratskoj tranziciji Matić verovatno spada u poštenije, i može se bez ironije reći društveno korisne srpske tajkunčiće. A i kako kaže stara poslovica, u devetnaestom veku omiljena među precima današnje američke poslovne elite: "Samo nemojte pitati kao sam zaradio prvi milion."
Mada je pitanje vlasništva najnebitniji deo priče o devedesedvojkinom padu zanimljivo je da je Adam Mihnjik - slavni poljski novinar i urednik sa kojim Matić najviše voli da se poredi - odlučio da ne uzme taj "dozvoljeni" miliončić. On je predao upravljanje kućom u vremenu tranzicije onima koji su bili sposobni da je vode. "Uspeh Gazete je proizvod mojih kolega... koji su uspeli da organizuju moderan uređivački odbor i funkcionalnu kompaniju. Moj doprinos je ograničen na činjenicu da nisam uspeo da sve to uništim", rekao je Mihnjik povodom desetogodišnjce devedesetvojkinog "vršnjaka", GazeteViborče, 1999.godine. (izvor: http://www.freemedia.at/IPIReport2.00/33Michnik.htm) Agora, medijska imperija nastala iz Gazete Viborče, je za samo 12 godine od osnivanja postala jedna je od 20 najvećih kompanija u istočnoj Evropi prvenstveno zato što je Mihnjik, za razliku od Matića, rešio ne bude "gazda" i da Agora ne bude "njegova kompanija".
Samo zahvaljujući čestom i skupom izbornom "političkom marketingu" i donatorskim parama devetesetvojka koje se mnogi od vas verovatno sećaju nije sasvim uništena. Jedan od "preživelih" mi je nedavno rekao da se oseća kao vrsta u izumiranju. U ovoj velikoj kući još ima ovakvih "dinosaurusa" koji su pošteđni u kreativnom čišćenju koje su sproveli najbliži saradnici gazde bez vizije, mašte i - što je možda najneverovatnije - bez hrabrosti. Unutrašnja borba protiv sebe i svojih demona nekad zahteva puno više hrabrosti nego borba protiv Miloševića i njegovog svemoćnog DB-a.
Zbog nedostatka ove hrabrosti kod onih koji od rušenja Miloševića upravljaju javnom i političkom scenom Srbije našoj bedi se danas jedva nazire kraj. Bilo bi dobro da za početak jedan od njih, Veran Matić, nekako proba da poput Mihnjika dobije svoj lični rat i da odbrani devedesetdvojku od sebe kao što je odbranio od Miloševića. Bilo bi loše ako se savim uruši medijska kuća koja je godinama ovde verovatno bila nešto najbliže toliko satanizovanoj "Evropi", odnosno svemu onome čemu većinska Srbija danas konačno stremi. Veranov lični poraz pozdravili bi svi neprijatelji naše budućnosti.
понедељак, 27. јул 2009.
Trijumfalni marš jednoumlja
"Liberalno" žutilo se širi. Uz sve Reljićeve mane i brljotine - koje nisu male, sumnjam da će ga u NIN-u zameniti neko bolji. Ovo pišem imajući u vidu gde su vlasnici verovatno najgore švajcarske novine regrutovali novoimenovanog glodura. Nije strašno to što je "Blic" dno od novine, već što obožavaoci tog prozapadnog trash-a veruju da je to medijsko đubre - koje istovremenemo valja i gole sise i "žensku vladu" - dobra i profesionalno pravljena novina.
Пријавите се на:
Постови (Atom)
ЦЕНА ТРОЈЕДНОГ СРПСТВА
Није добро када елите не пристају на свој народ. Једна од последица је самопорицање, које је у Србији добило неколико облика, саздано на илу...
