U Kulturnom centru Beograda je 18. decembra 2013. godine otvorena izložba "Bogujevci // vizuelna istorija" – i vratila nas u ružnu prošlost. Kao i početkom devedesetih, kada su mnoge biografije i karijere građene na telima i patnjama nevinih, i danas se stradanje civilnih žrtava koristi kao moćna antipolitička mašina – sredstvo ućutkivanja i diksvalifikacije.
Naravno, stapanje umetnosti, sećanja i nekropolitike nije balkanski specijalitet. Svuda gde se ostvarivanje poželjne vizije budućnost vezuje za krvavu prošlost "potreban je lokus pamćenja na kome se lična i kolektivna sećanja mogu konstruisati, pridodati, ažurirati i reafirmisati", piše Kristijana Gruber sa Univerziteta u Mičigenu. "Kao i pričanje istorije, prikazivanje sećanja nikada nije nevina i prosta operacija".
To posebno dolazi do izražaja na prostoru koji je ne samo prezasićen zlom već i etnički uokvirenim, krajnje slektivnim sećanjem na zlo. Sve na Balkanu ima nacionalnost – i zločinci i žrtve i pravda. Zato ovde svaka umetnička, medijska i politička upotreba sećanja i svako insistiranje na manjku pravde predstavlja igranje vatrom. Ni jedan antinacionalizam na Balkanu ne deluje na devičanskom prostoru – čak i kada je sasvim nevin i naivan on obezbeđuje priručno opravdanje za gadne ispade drugih nacionalizama.
Uz fašizam, jedna od najčešće zloupotrebljavanih reči u govoru ovdašnjih preduzetnika suočavanja i pravde jeste normalnost. Tako je i ova memorijalna izložba predstavljena kao nešto što postoji iznad i izvan ideološkog konteksta – kao izraz normalnosti. Na taj način svako njeno osporavanje i kritika bivaju patologizovani i oklevetani. "Izložba 'Bogujevci – vizuelna istorija' ne sme biti sporna", piše Mia David, direktorka Kulturnog centra koji je u Beogradu postavio ovu "umetničku izložbu".
Ali, postoje brojne normalnosti. Ona u urbanoj Savamali nema mnogo toga zajedničkog sa onom u Goraždevcu ili u izbegličkom centru u Krnjači. Nažlost, ušuškana i privilegovana normalnost "nevladine Srbije" – kojoj se odnedavno priključila i Vlada – nije jedina srpska normalnost. I organizatori izložbe i mnogi samopravedni gosti na otvaranju su zaboravili da "drugi" koga nije lako razumeti i poštovati nije samo osoba drugačije vere i nacije.
Kada nas Mia David u citiranom autorskom tekstu poziva na empatiju i kaže da "moramo otvoriti dijalog i koliko god imali različite istine i stavove moramo naći snagu da čujemo jedni druge" ona, ipak, ne misli na sve "druge". Ljudi kojima je sporna ova izložba – koja, kako naglašava, "ne sme biti sporna" – tako bivaju gurnuti na ivicu čovečnosti i normalnosti, među spodobe koje ne treba čuti a kamoli poslušati. Štaviše, retorsko pitanje Mie David "Ko se plaši izložbe o zločinima?" sugeriše diskvalifikujući odgovor – takav strah pokazuju samo zločinci i oni koji ih podržavaju.
Nažlost, bojim se da glavni cilj ove izložbe nije bio da građanima Srbije ponudi istinu o jednom velikom i sramnom zločinu. Stiče se utisak da je organizatorima bilo važnije da prikažu sebe i one povređene ljude koji su svoje nezadovoljstvo i stavove na ružan način izražavali ispred galerije. Nije lepo što su vikali i vređali – ali i da su bili jako pristojni i tihi, oni kojima su želeli da se obrate ih ne bi čuli.
Među njima je bilo i srpskih žrtava. Još ih više ima među ljudima kojima je ova izložba "sporna" – ali koji u sredu uveče nisu bili na Terazijama. Da je ambiciozna beogradska direktorka želela i njih da čuje saznala bi neke bolne činjenice.
Na primer, sa izuzetkom malog broja Albanaca, uglavnom iz severnog dela Mitrovice, i stanovnika nekoliko nealbanskih sela na severu Makedonije, Srbi, destine hiljada nevinih ljudi, jedine su žrtve na Balkanu koje, ako to žele, danas ne mogu da se vrate čak ni u svoje spaljene kuće u velikom delu Hrvatske i na Kosovu.
I njihov bol će "uvek biti tu" – kao i bol preživelih "umetnika" iz porodice Bogujevci čija je rečenica citirana na zidu beogradske galerije. Ali, za razliku od albanskih sapatnika, Srbi imaju na raspolaganju jednu "pililu" protiv neizmernog bola manje – ogromna većina će ostati večni prognanici. Zato mislim da nije uviđavno podsećati srpske žrtve da za njih ne samo da nema pravde već ni povratka. Ako ne možemo da im pomognemo onda bi bilo ljudski da im bar ne guramo prst u najbolniju ranu.
уторак, 24. децембар 2013.
Geopolitika beznađa: U potrazi za obećanom zemljom
Prašnjave, vrele i hronično siromašne varošice na jugu Alžira ne razlikuju se mnogo od evropske vizije pakla, mesta na kome je strašno živeti. Ali za ljude koji žive u Nigeru, samo nekoliko stotina kilometara južnije, alžirski Tamareset, izolovani gradić pun napetih vojnika i iskusnih švercera, predstavlja sliku i priliku boljeg života, jedini izlaz iz ubistvene bede. Niger je ove godine i zvanično postao zemlja u kojoj se najgore živi. Ova hronično gladna pustinjska država i veći od dva Konga dele poslednje, 186. mesto liste sastavaljene prema "indeksu ljudskog razvoja" koji objavljuje Program ujedinjenih nacija za razvoj.
Krajem septembra iz Zindera, velikog grada na jugu Nigera, ka Tamaresetu je krenula grupa od 113 ljudi, uglvnom porodica sa puno žena i dece. Iako jedni danas tvrde da su krenuli da "posete rođake u Alžiru" a drugi veruju da su išli da bi "živeli od prošnje", imajući u vidu da je u grupi bilo puno tinejdžerki najverovatnije su planirali da traže slabo plaćene kućne ili uslužne poslove. Ipak, svi u Nigeru znaju koji je pravi razlog putovanja koji je preživela samo 21 osoba. Oni su pokušavali da "pobegnu od još jedne loše žetve", kako je rekao Risa Feltu, gradonačelnik Agadeza, obavezne stanice za sve Afrikance koji krenu put "obećane zemlje" na severu.
Među mrtvima su bile 33 žene i 52 dece. Njihova tela su nađena raštrkana uz pustinjsku stazu koja vodi od mesta gde je bez benzina ostao jedan od dva kamiona do tridesetak kilometara udaljenog bunara. Par sati ranije vozači su putnicima naredili da pored puta sahrane rođake koji su već umrli od žeđi i čija su tela bila na kamionu koji se nekoliko puta kvario. Izgleda da ni stari kamion ni nervozni "šverceri ljudi" nisu izdržali trodnevnu igru mačke i miša sa alžirskom policijom i ostavili su i kamion i ljude. Zatražili su novac da bi kupili gorivo i više se nisu vratili.
Bila je to najveća tragedija od maja 2001. godine kada je 140 ljudi umrlo od žeđi na putu ka Libiji. Ali vozači i vojne patrole u ovom delu Afrike stalno nalaze kosture ljudi koji su umrli pre nego što su se dokopali Libije ili Alžira. Pukovnik Garba Maikido je izjavio da "pustinja uzima živote i uvek će ih uzimati" i da sve što vlasti u Nigeru mogu da urade je da pokušaju da "smanje rizik".
Voda je retkost i luksuz – upotrebljene, prazne plastične flaše se prodaju na komad na pijacama širom Sahelu ali su za većinu čak i one nedostupne. Kroz ovaj sve suvlji region, koji se prostire od Mauritanije na zapadu do Sudana na istoku, prolaze skoro svi putevi koji spajaju Podsharsku Afriku, najsiromašniji deo sveta, i Zapadnu Evropu, najbogatiji region.
U kamionima i pored prašnjavog puta u Nigeru su prošle nedelje od žeđi umirali ljudi koji su zaključili da više nijedan rizik nije preveliki, da je i smrt bolja od života koji žive i potpunog beznađa koje ga prati. Jedan stručnjak za Podsharsku Afriku je frustraciju stanjem u velikom delu regiona izrazio tako što je rekao da ne treba da "govorimo o tome kako ljudi tamo žive već kako umiru".
Prošlog meseca, par dana posle tragedije nedalako od italijanskog ostrva Lampeduza u kojoj je više od 300 migranata izgubilo život, mladi Somalijac, koji se nekako dokopao Londona, ostavio je domaćina BBC-ijeve emisije World Have Your Say bez reči. Nisam stigao da zabeležim njegovo ime, ali na sasvim rutinsko i benigno evrocentrično pitanje o "trafikingu" i lošim "švercerima ljudi" mladi gost u studiju odgovorio je da su ti loši ljudi za njega i mnoge njegove sunarodnike istovremeno bili i dobročinitelji i jedina nada. Zgodni Somalijac im je zahvalan jer su mu, u zamenu za novac, omogućili da pobegne iz propale države koja postoji samo na papiru i koja je toliko neuspešna da za nju već više od dve decenije nema statističkih podataka.
U gladnim podsaharskim okolnostima mnogo toga dobije drugačije značenje. Teško je stanovnicima Evrope dočarati šta znači apsolutna beda, život sa manje od 1,25 dolara dnevno, kako su Svetska banka i agencije UN definisale beznađe. Ispod ove granice bede u "crnoj Africi" živi polovina građana – između od 47 % i 50,5 %, u zavisnosti od istraživanja. S druge strane, u "beloj Evropi" u ovakvoj, "pravoj" bedi i hroničnoj oskudici živi manje od jedne desetine jednog procenta stanovništa. Zato nas na "starom kontinentu", ovenčanom blagom klimom i skladnom morfologijom, malo toga može pripremiti za susret sa životnim okolnostima južno od Sahare.
One se nisu bitno promenile ni tokom poslednjih godina naglašenog "afroptimizma", kada su zapadni mediji često objavljivali tekstove pod naslovom "Uspon Afrike". Štaviše, "rast bez prosperiteta" danas predstavlja jedan od najvećih afričkih paradoksa. Iako su u mnogim zemljama u prethodnoj deceniji beležene rekordne stope ekonomskog rasta profitirala je uglavnom malobrojna srednja klasa i šačica bogatih. Drugim rečima, oni koji su pre desetak godina živeli dobro danas žive mnogo bolje – ostali su uglavnom ostali ili hronično gladni ili strepe da će ih sušno leto (u Sahelu, na primer, kiša pada skoro isključivo od juna do septembra) oterati u bedu i naterati da krenu ili u prenaseljene gradove ili na sver, ka Evropi ili (manje siromašnom) arapskom svetu.
Štaviše, ne samo da Podsaharska Afrika predstavlja najsiromašniji deo sveta već zbunjujuće veliki broj stanovnika smatra da je postao potpuno beznadežan, da je razvoj završen i sve što želi je da nekako ode odatle. Razlog zašto uglavnom stradaju ljudi iz zemalja Zapadne Afrike i sa Roga Afrike je što su ostale države suviše daleko i što njihovi građani uglavnom nemaju nikakve šanse da stignu ni do Sahare, a kamoli do Mediterana.
Ipak, na stotine njih svake godine pokušava da se uvuče u spremište za točkove na putničkim avionima koji lete ka Evropi. Smrznuta tela koja ponekad ispadnu iz aviona pred sletanje na "Hitrou" su po pravilu afrička, tragična svedočanstva o razmerama teško pojmljivog očaja. Zahvaljujući činjenici da je mobilni telefon Hoze Matadea "preživeo" pad iz aviona, BBC je u aprilu uspeo da rekonstruiše životnu priču ovog mladića iz Angole koji je na svoj 26 rođendan u London stigao mrtav sa mobilnim telefonom i jednom funtom u džepu. Umro je negde na putu od hipotermije i nedostatka kiseonika.
Iako i mnogi Arapi pokuašavju da se po svaku cenu dokopaju Evrope, Podsaharska Afrika je ostala srž problema, polazna tačka svih hijerarhija očaja. Čak i oni globalni pokazatelji koji danas deluju ružičasto skoro su isključivo posledica mnogo inkluzivniijeg ekonomskog rasta na Dalekom istoku, prvenstveno jedinstvenog uspeha kineskih komunista u iskorenjivanju ekstremne bede. Na primer, jedan od glavnih Milenijumskih razvojnih ciljeva UN da na pola bude smanjen broj ljudi koji žive sa manje od dolar dnevno do 2015. godine biće ostvaren uglavnom zbog razvojnih uspeha u Istočnoj Aziji.
Afrike skoro da nema ni u naizgled trivijalnim ali moćnim pokazateljima u svetu u kome odavno važi maksima "konzumiram dakle postojim". U podsaharskim metropolama su se tek nedavno pojavili prvi "pravi", mada uglavnom neveliki, šoping molovi ali, sem u par od ukupno 48 država, još uvek nema McDonald's-a. Šta god neko mislio o hrani i ugođaju, ovaj lanac je postao važan statusni simbol za nastajuću srednju klasu u celom Trećem svetu, potvrda "stvarnog" prosperiteta i predugo odlaganog potrošačkog pozapadnjačenja. Štaviše, iz ugla velikih farmaceutskih kompanija, zemlje i regioni u kojima žive ljudi koji nemaju ni za Big Mac ne predstavljaju relevantno tržište – stare bolesti za koje još uvek nema leka su uglavnom tropske, prvenstveno "afričke bolesti".
Podsaharska stvarnost i tragedije koje je prate retko dospevaju na naslovne strane zapadnih medija. Ali to nisu samo "afričke priče" već one ilustruje važnost nekih (globalnih) ekonomskih lekcija koje smo skloni da preskočimo ili zaboravimo. Na prvom mestu je da je distribucija rasta često mnogo važnija od stopa rasta kojima su postali opsednuti i mediji i političari i njihovi bogati finansijeri. U Africi je ogroman "rast" poslednjih godina uglavnom završavao u džepovima onih korporacija i igrača koji žele ili brzu zaradu ili veliku zaradu koja se može brzo izneti iz zemlje.
S druge strane, ništa manje nije važno ni to iz kojih privrednih grana dolazi rast, čak i onda kada je jako veliki. Na primer, u Africi se, prema istraživanjima UN-ovog Međunarodnog fonda za poljoprivredni razvoj, pokazalo da je rast u poljoprivredi jedanaest puta efikasniji u smanjivanju siromaštva nego rast bruto društvenog proizvoda koji je ostvaren zahvaljujući drugim privrednim granama. Poljoprivredna proizvodnja u regionu iz različitih razloga opada već tri decenije. Ključnu ulogu je često imalo inistiranja na preuranjenom i kontraproduktivnom otvaranju tržišta ali i posledice klimatskih promena i nedovoljnih investicija u poljoprivredu. Stanovnici najsiromaših zemalja na obodu ratuće Sahare plaćaju najveću cenu "klimatskim ekstremima" iako najmanje doprinose klimatskim promenama koje ih izazivaju.
Afrika u Srbiji uglavnom postoji kao političko strašilo, nevažno i daleko mesto za naciju koja se, skoro cela, nedavno okrenula ka Briselu. Pre par godina sam u jednom tekstu pomenuo Niger ali je vredna lektorka naziv države promenila u Nigerija. Teško je govoriti ljudima koji veruju da je "ovde strašno", da smo dotakli dno ili da ne može gore o mestima na obalama dalekog Nigera gde jeste prilično strašno, gde stvarno ne može mnogo gore ili gde se na "pravom" dnu obično nađe rupa u koju cela jedna zemlja može da "upadne".
Nekada sam pokušavao da zamislim sebe – kako bi se ponašao u okrutnim i poražavajućim okolnostima? Ne znam šta me je više zbunjivalo. Da li gladni i tužni ljudi koji su, ne tražeći ništa, nemo zurili u mene dok je negde u Etiopiji vozač menjao točak ili deca u Burkini Faso koja su nečujno hodala na par koraka iza čekajući da popijem vodu iz plastične flaše? Da li neuhranjeno dete na severu Beninu kome sam dao nekoliko bombona od kojih je on dve podelio izgaldnelim devojčicama iz nomadskog naroda Fulani koje su, zajedno sa majkama, čučale pored puta ili devojčica u Togou koja ništa nije tražila ali se duboku poklonila kada sam joj dao par bombona?
Možda me, ipak, najviše šokirao tinejdžer u jednom selu u Etiopiji, u kome je vozač stao da bi kupio ćumur (mnogo jeftiniji nego u Adis Abebi), koji nije verovao da postoji neko ko želi da dođe u njegovu zemlju i koji me zgađeno pitao: "Šta to ima ovde da se vidi? Zašto si došao ovde?" Nije bila reč o tome da nisam razumeo zašto me to pita. Ono što me je posramljenog ostavilo bez teksta je nemoć da nešto uradim kako bi realnost u kojoj su takva pitanja legitimna bila promenjena.
Nažalost, mnogi kao da su odavno odustali i žive neko suspendovano, praktično mrtvo vreme. Nisam siguran da mnogi od onih koje sam sretao još uvek veruju u bilo šta, pa ni u čudo, "dobru vilu" koja će ih prebaciti u Evropu, mesto gde stanuju prosperitet i modernost, reč koja se u Africi, čini mi se, čuje mnogo češće nego u drugim delovima sveta. Pri tome, imao sam sreće da ne budem južno od Sahare tokom onih najstrašnijih godina kad zavladaju "epidemije gladi" – famine na engleskom, užas za koji ni ne postoji prava reč na jezicima klimom blagoslovenog Balkana.
Meriti bedu i beznađe pojedinaca u današnjem, državocentričnom svetu nije lako. Ali ne radi se samo o anegdotalnim primerima, slučajnim slikama sa jednog ogromnog prostora. Krajem septembra objavljeni su rezultati velikog istraživanja "Afrobarometra" koje je obavljeno u 34 podsaharske zemlje na uzorku od 50.000 ljudi. Autori su zaključili ne samo da većina stanovnika "živi siromaštvo" i da se po tom pitanju "malo toga promenilo" već i da "postoje razlozi da budu dovedene u pitanje stope rasta koje su prijaviljivale" države regiona.
Cela Podsaharska Afrika danas troši struje koliko i Njujork, a Čad, država koja je dvostruko veća od Francuske, korsiti manje električne energije nego zgrada Svetske banke. U većini zemalja malo ko putuje. Putevi su uglavnom prazni a vozila jako stara. Ne sećam se da sam video da se neko brecne ili iznenadi kada se autobus pokvari i svi neočekivano zanoće u nekoj nedođiji. I dalje je, po pravilu, južno od Sahare sve drugo skuplje od vremena. Autobusi kreću kada se napune. Ako se drže voznog reda, to znači da se radi o popularnoj liniji na kojoj su karte unapred rasprodate. Za brojna mesta prevoz postoji samo pijačnim danom. Čak i u mnogo gušće nasljenim zemljama od Nigera na mnogim važnim putevima često satima ne prođe ni jedno vozilo.
Ekonomske i "klimatske migracije", što su u žargonu međunarodnih organizacija neki od eufemizama za beg od bede, predstavljaju jedan od glavnih pokretača ljudi. Mnogi ostanu zaglavljeni negde na dugačkom putu na sever. Samo u Agadezu preko pet hiljada ljudi životari u improvizovanom "logoru za migrante", nekoj vrsti svratišta koji stanovnici zovu "geto" – u njemu su zajedno oni koji čekaju švercere ili ugovaraju cenu, ali i ljudi koji nemaju novca ni da nastave put ka Alžiru ili Libiji niti da se vrate kući. Svi koji se dokopaju Libije bar mogu da očekuju da će naći sezonski posao i tokom nekoliko meseci teškog fizičkog rada zaraditi dovoljno za nastavak rizičnog puta ka Evropskoj uniji.
Mediteran, kao neki ogromni, široki "kanal", i Sahara, moćni prirodni "bedem", vekovima su štitili i, u velikoj meri, garantovali prosperitet i stabilnost u današnje "tvrđave Evropa". Mnogi znaju da nemaju ne samo novca već ni dovoljno snage za jedan takav put. Iako su nezaposlenost u Libiji, Tunisu i Alžiru ogromni, mnogi migranti iz "crne Afrike" su spremni da rade za jako malo novca kako bi preživeli. Tuniska ili Alžirska beda je neuporedivo manja u odnosu na stanje na istoku Burkine Faso ili u Južnom Sudanu.
I u Libiji je konačno splasnula rasistička, "antiafrička" histerija koja je pratila Gadafijev pad i povratak njegovih vernih tuareških ratnika u Mali i Niger. Libija leži na "najlakšem putu" između Podsharske Afrike i Zapadne Evrope. Sve je više crnih Afrikanaca koji na prometnim raskrsnicima u Tripoliju čekaju da ih neko angažuju i spavaju u malim kartonskim naseljima ispod velikih nadvožnjaka.
Gadafi je tokom poslednjih godina vladavine bio dobar čuvar velike saharske kapije "tvrđave Evropa".
Libijska granica je danas otvorenija i slabije kontrolisana, ali mnogi se i dalje plaše mržnje i sumnjičavosti Libijaca prema crncima, "Gadafijevim ljudima". Od oko 5000 Afrikanaca koji, prema procenama UN, svakog meseca pokušavaju da se preko Nigera dokopaju Evrope većina ide ka Alžiru, Tunisu ili Maroku. Oni koji dolaze iz Somalije i Eritreje, i ne vezuju se za Gadafijev režim, najbrojniji su, uz mlade Sirijce, putnici na čamcima koji iz Libije kreću ka Malti i Lampeduzi.
Iako sve češće govorimo o "ilegalnim migracijama" u stvarnosti se, po pravilu, radi o očajničkim pokušajima bega od ubilačke bede. Gledano iz afričke perspektive, korišćenje ovakvih izraza predstavlja izraz kriminalizacije često jedine validne alternative i delegitimisanje prava na potragu za životom dostojnim življenja u sve dublje podeljenom svetu. Čak je i Ban Ki Mun, odmereni generalni sekretar UN, prošlog meseca upozorio da je sve manje kanala za legalne, "bezbedne i uređene migracije".
Tako ni građani Srbije, obradovani "belim šengenom", ne mare mnogo za to koliko je građanima afričkih zemalja postalo teško da dobiju vizu za Srbiju. Na primer, Egipćanka koja u Kairu radi za veliku zapadnu korporaciju odustala je nedavno od pokušaja da kao turistkinja poseti Srbiju, Bosnu i Hrvatsku. Pozivna pisma i potvrde koje ove tri ambasade danas zahtevaju učinile su da jedno takvo putovanje na
Balkan postane nemoguća misija.
Prepreke nisu samo administarivne. Premijer Malte je nedavno upozorio da Mediteran, more koje u ovom delu sveta razdvaja bogati Globalni sever i siromašni Globalni jug, može da postane "groblje" očajnijka. Glavna podela u današnjem svetu je ekonomska i Mediteran i Sahara doprinose njenom održavanju.
Pukovnik Maikido je obećao je da će vlasti "žestoko kazniti" švrcere ljudi a glasogovornik vlade u Nijameju je saopštio da je prošlonedeljna "tragedija bila rezultat kriminalnih aktivnosti koje vode razne vrste trafiking mreža". Kao i zvaničnici u Nigeru, i funkcioneri EU vole da govore o "švercerima koji eksploatišu ljudski očaj". Ali ključ ovog velikog problema nije u švercerima već u očaju. Nažalost, radi se ne samo o tragediji kojoj se ne nazire kraj već o tragediji kojoj je sve teže zamisliti kraj.
(Novembar 2013.)
Krajem septembra iz Zindera, velikog grada na jugu Nigera, ka Tamaresetu je krenula grupa od 113 ljudi, uglvnom porodica sa puno žena i dece. Iako jedni danas tvrde da su krenuli da "posete rođake u Alžiru" a drugi veruju da su išli da bi "živeli od prošnje", imajući u vidu da je u grupi bilo puno tinejdžerki najverovatnije su planirali da traže slabo plaćene kućne ili uslužne poslove. Ipak, svi u Nigeru znaju koji je pravi razlog putovanja koji je preživela samo 21 osoba. Oni su pokušavali da "pobegnu od još jedne loše žetve", kako je rekao Risa Feltu, gradonačelnik Agadeza, obavezne stanice za sve Afrikance koji krenu put "obećane zemlje" na severu.
Među mrtvima su bile 33 žene i 52 dece. Njihova tela su nađena raštrkana uz pustinjsku stazu koja vodi od mesta gde je bez benzina ostao jedan od dva kamiona do tridesetak kilometara udaljenog bunara. Par sati ranije vozači su putnicima naredili da pored puta sahrane rođake koji su već umrli od žeđi i čija su tela bila na kamionu koji se nekoliko puta kvario. Izgleda da ni stari kamion ni nervozni "šverceri ljudi" nisu izdržali trodnevnu igru mačke i miša sa alžirskom policijom i ostavili su i kamion i ljude. Zatražili su novac da bi kupili gorivo i više se nisu vratili.
Bila je to najveća tragedija od maja 2001. godine kada je 140 ljudi umrlo od žeđi na putu ka Libiji. Ali vozači i vojne patrole u ovom delu Afrike stalno nalaze kosture ljudi koji su umrli pre nego što su se dokopali Libije ili Alžira. Pukovnik Garba Maikido je izjavio da "pustinja uzima živote i uvek će ih uzimati" i da sve što vlasti u Nigeru mogu da urade je da pokušaju da "smanje rizik".
Voda je retkost i luksuz – upotrebljene, prazne plastične flaše se prodaju na komad na pijacama širom Sahelu ali su za većinu čak i one nedostupne. Kroz ovaj sve suvlji region, koji se prostire od Mauritanije na zapadu do Sudana na istoku, prolaze skoro svi putevi koji spajaju Podsharsku Afriku, najsiromašniji deo sveta, i Zapadnu Evropu, najbogatiji region.
U kamionima i pored prašnjavog puta u Nigeru su prošle nedelje od žeđi umirali ljudi koji su zaključili da više nijedan rizik nije preveliki, da je i smrt bolja od života koji žive i potpunog beznađa koje ga prati. Jedan stručnjak za Podsharsku Afriku je frustraciju stanjem u velikom delu regiona izrazio tako što je rekao da ne treba da "govorimo o tome kako ljudi tamo žive već kako umiru".
Prošlog meseca, par dana posle tragedije nedalako od italijanskog ostrva Lampeduza u kojoj je više od 300 migranata izgubilo život, mladi Somalijac, koji se nekako dokopao Londona, ostavio je domaćina BBC-ijeve emisije World Have Your Say bez reči. Nisam stigao da zabeležim njegovo ime, ali na sasvim rutinsko i benigno evrocentrično pitanje o "trafikingu" i lošim "švercerima ljudi" mladi gost u studiju odgovorio je da su ti loši ljudi za njega i mnoge njegove sunarodnike istovremeno bili i dobročinitelji i jedina nada. Zgodni Somalijac im je zahvalan jer su mu, u zamenu za novac, omogućili da pobegne iz propale države koja postoji samo na papiru i koja je toliko neuspešna da za nju već više od dve decenije nema statističkih podataka.
U gladnim podsaharskim okolnostima mnogo toga dobije drugačije značenje. Teško je stanovnicima Evrope dočarati šta znači apsolutna beda, život sa manje od 1,25 dolara dnevno, kako su Svetska banka i agencije UN definisale beznađe. Ispod ove granice bede u "crnoj Africi" živi polovina građana – između od 47 % i 50,5 %, u zavisnosti od istraživanja. S druge strane, u "beloj Evropi" u ovakvoj, "pravoj" bedi i hroničnoj oskudici živi manje od jedne desetine jednog procenta stanovništa. Zato nas na "starom kontinentu", ovenčanom blagom klimom i skladnom morfologijom, malo toga može pripremiti za susret sa životnim okolnostima južno od Sahare.
One se nisu bitno promenile ni tokom poslednjih godina naglašenog "afroptimizma", kada su zapadni mediji često objavljivali tekstove pod naslovom "Uspon Afrike". Štaviše, "rast bez prosperiteta" danas predstavlja jedan od najvećih afričkih paradoksa. Iako su u mnogim zemljama u prethodnoj deceniji beležene rekordne stope ekonomskog rasta profitirala je uglavnom malobrojna srednja klasa i šačica bogatih. Drugim rečima, oni koji su pre desetak godina živeli dobro danas žive mnogo bolje – ostali su uglavnom ostali ili hronično gladni ili strepe da će ih sušno leto (u Sahelu, na primer, kiša pada skoro isključivo od juna do septembra) oterati u bedu i naterati da krenu ili u prenaseljene gradove ili na sver, ka Evropi ili (manje siromašnom) arapskom svetu.
Štaviše, ne samo da Podsaharska Afrika predstavlja najsiromašniji deo sveta već zbunjujuće veliki broj stanovnika smatra da je postao potpuno beznadežan, da je razvoj završen i sve što želi je da nekako ode odatle. Razlog zašto uglavnom stradaju ljudi iz zemalja Zapadne Afrike i sa Roga Afrike je što su ostale države suviše daleko i što njihovi građani uglavnom nemaju nikakve šanse da stignu ni do Sahare, a kamoli do Mediterana.
Ipak, na stotine njih svake godine pokušava da se uvuče u spremište za točkove na putničkim avionima koji lete ka Evropi. Smrznuta tela koja ponekad ispadnu iz aviona pred sletanje na "Hitrou" su po pravilu afrička, tragična svedočanstva o razmerama teško pojmljivog očaja. Zahvaljujući činjenici da je mobilni telefon Hoze Matadea "preživeo" pad iz aviona, BBC je u aprilu uspeo da rekonstruiše životnu priču ovog mladića iz Angole koji je na svoj 26 rođendan u London stigao mrtav sa mobilnim telefonom i jednom funtom u džepu. Umro je negde na putu od hipotermije i nedostatka kiseonika.
Iako i mnogi Arapi pokuašavju da se po svaku cenu dokopaju Evrope, Podsaharska Afrika je ostala srž problema, polazna tačka svih hijerarhija očaja. Čak i oni globalni pokazatelji koji danas deluju ružičasto skoro su isključivo posledica mnogo inkluzivniijeg ekonomskog rasta na Dalekom istoku, prvenstveno jedinstvenog uspeha kineskih komunista u iskorenjivanju ekstremne bede. Na primer, jedan od glavnih Milenijumskih razvojnih ciljeva UN da na pola bude smanjen broj ljudi koji žive sa manje od dolar dnevno do 2015. godine biće ostvaren uglavnom zbog razvojnih uspeha u Istočnoj Aziji.
Afrike skoro da nema ni u naizgled trivijalnim ali moćnim pokazateljima u svetu u kome odavno važi maksima "konzumiram dakle postojim". U podsaharskim metropolama su se tek nedavno pojavili prvi "pravi", mada uglavnom neveliki, šoping molovi ali, sem u par od ukupno 48 država, još uvek nema McDonald's-a. Šta god neko mislio o hrani i ugođaju, ovaj lanac je postao važan statusni simbol za nastajuću srednju klasu u celom Trećem svetu, potvrda "stvarnog" prosperiteta i predugo odlaganog potrošačkog pozapadnjačenja. Štaviše, iz ugla velikih farmaceutskih kompanija, zemlje i regioni u kojima žive ljudi koji nemaju ni za Big Mac ne predstavljaju relevantno tržište – stare bolesti za koje još uvek nema leka su uglavnom tropske, prvenstveno "afričke bolesti".
Podsaharska stvarnost i tragedije koje je prate retko dospevaju na naslovne strane zapadnih medija. Ali to nisu samo "afričke priče" već one ilustruje važnost nekih (globalnih) ekonomskih lekcija koje smo skloni da preskočimo ili zaboravimo. Na prvom mestu je da je distribucija rasta često mnogo važnija od stopa rasta kojima su postali opsednuti i mediji i političari i njihovi bogati finansijeri. U Africi je ogroman "rast" poslednjih godina uglavnom završavao u džepovima onih korporacija i igrača koji žele ili brzu zaradu ili veliku zaradu koja se može brzo izneti iz zemlje.
S druge strane, ništa manje nije važno ni to iz kojih privrednih grana dolazi rast, čak i onda kada je jako veliki. Na primer, u Africi se, prema istraživanjima UN-ovog Međunarodnog fonda za poljoprivredni razvoj, pokazalo da je rast u poljoprivredi jedanaest puta efikasniji u smanjivanju siromaštva nego rast bruto društvenog proizvoda koji je ostvaren zahvaljujući drugim privrednim granama. Poljoprivredna proizvodnja u regionu iz različitih razloga opada već tri decenije. Ključnu ulogu je često imalo inistiranja na preuranjenom i kontraproduktivnom otvaranju tržišta ali i posledice klimatskih promena i nedovoljnih investicija u poljoprivredu. Stanovnici najsiromaših zemalja na obodu ratuće Sahare plaćaju najveću cenu "klimatskim ekstremima" iako najmanje doprinose klimatskim promenama koje ih izazivaju.
Afrika u Srbiji uglavnom postoji kao političko strašilo, nevažno i daleko mesto za naciju koja se, skoro cela, nedavno okrenula ka Briselu. Pre par godina sam u jednom tekstu pomenuo Niger ali je vredna lektorka naziv države promenila u Nigerija. Teško je govoriti ljudima koji veruju da je "ovde strašno", da smo dotakli dno ili da ne može gore o mestima na obalama dalekog Nigera gde jeste prilično strašno, gde stvarno ne može mnogo gore ili gde se na "pravom" dnu obično nađe rupa u koju cela jedna zemlja može da "upadne".
Nekada sam pokušavao da zamislim sebe – kako bi se ponašao u okrutnim i poražavajućim okolnostima? Ne znam šta me je više zbunjivalo. Da li gladni i tužni ljudi koji su, ne tražeći ništa, nemo zurili u mene dok je negde u Etiopiji vozač menjao točak ili deca u Burkini Faso koja su nečujno hodala na par koraka iza čekajući da popijem vodu iz plastične flaše? Da li neuhranjeno dete na severu Beninu kome sam dao nekoliko bombona od kojih je on dve podelio izgaldnelim devojčicama iz nomadskog naroda Fulani koje su, zajedno sa majkama, čučale pored puta ili devojčica u Togou koja ništa nije tražila ali se duboku poklonila kada sam joj dao par bombona?
Možda me, ipak, najviše šokirao tinejdžer u jednom selu u Etiopiji, u kome je vozač stao da bi kupio ćumur (mnogo jeftiniji nego u Adis Abebi), koji nije verovao da postoji neko ko želi da dođe u njegovu zemlju i koji me zgađeno pitao: "Šta to ima ovde da se vidi? Zašto si došao ovde?" Nije bila reč o tome da nisam razumeo zašto me to pita. Ono što me je posramljenog ostavilo bez teksta je nemoć da nešto uradim kako bi realnost u kojoj su takva pitanja legitimna bila promenjena.
Nažalost, mnogi kao da su odavno odustali i žive neko suspendovano, praktično mrtvo vreme. Nisam siguran da mnogi od onih koje sam sretao još uvek veruju u bilo šta, pa ni u čudo, "dobru vilu" koja će ih prebaciti u Evropu, mesto gde stanuju prosperitet i modernost, reč koja se u Africi, čini mi se, čuje mnogo češće nego u drugim delovima sveta. Pri tome, imao sam sreće da ne budem južno od Sahare tokom onih najstrašnijih godina kad zavladaju "epidemije gladi" – famine na engleskom, užas za koji ni ne postoji prava reč na jezicima klimom blagoslovenog Balkana.
Meriti bedu i beznađe pojedinaca u današnjem, državocentričnom svetu nije lako. Ali ne radi se samo o anegdotalnim primerima, slučajnim slikama sa jednog ogromnog prostora. Krajem septembra objavljeni su rezultati velikog istraživanja "Afrobarometra" koje je obavljeno u 34 podsaharske zemlje na uzorku od 50.000 ljudi. Autori su zaključili ne samo da većina stanovnika "živi siromaštvo" i da se po tom pitanju "malo toga promenilo" već i da "postoje razlozi da budu dovedene u pitanje stope rasta koje su prijaviljivale" države regiona.
Cela Podsaharska Afrika danas troši struje koliko i Njujork, a Čad, država koja je dvostruko veća od Francuske, korsiti manje električne energije nego zgrada Svetske banke. U većini zemalja malo ko putuje. Putevi su uglavnom prazni a vozila jako stara. Ne sećam se da sam video da se neko brecne ili iznenadi kada se autobus pokvari i svi neočekivano zanoće u nekoj nedođiji. I dalje je, po pravilu, južno od Sahare sve drugo skuplje od vremena. Autobusi kreću kada se napune. Ako se drže voznog reda, to znači da se radi o popularnoj liniji na kojoj su karte unapred rasprodate. Za brojna mesta prevoz postoji samo pijačnim danom. Čak i u mnogo gušće nasljenim zemljama od Nigera na mnogim važnim putevima često satima ne prođe ni jedno vozilo.
Ekonomske i "klimatske migracije", što su u žargonu međunarodnih organizacija neki od eufemizama za beg od bede, predstavljaju jedan od glavnih pokretača ljudi. Mnogi ostanu zaglavljeni negde na dugačkom putu na sever. Samo u Agadezu preko pet hiljada ljudi životari u improvizovanom "logoru za migrante", nekoj vrsti svratišta koji stanovnici zovu "geto" – u njemu su zajedno oni koji čekaju švercere ili ugovaraju cenu, ali i ljudi koji nemaju novca ni da nastave put ka Alžiru ili Libiji niti da se vrate kući. Svi koji se dokopaju Libije bar mogu da očekuju da će naći sezonski posao i tokom nekoliko meseci teškog fizičkog rada zaraditi dovoljno za nastavak rizičnog puta ka Evropskoj uniji.
Mediteran, kao neki ogromni, široki "kanal", i Sahara, moćni prirodni "bedem", vekovima su štitili i, u velikoj meri, garantovali prosperitet i stabilnost u današnje "tvrđave Evropa". Mnogi znaju da nemaju ne samo novca već ni dovoljno snage za jedan takav put. Iako su nezaposlenost u Libiji, Tunisu i Alžiru ogromni, mnogi migranti iz "crne Afrike" su spremni da rade za jako malo novca kako bi preživeli. Tuniska ili Alžirska beda je neuporedivo manja u odnosu na stanje na istoku Burkine Faso ili u Južnom Sudanu.
I u Libiji je konačno splasnula rasistička, "antiafrička" histerija koja je pratila Gadafijev pad i povratak njegovih vernih tuareških ratnika u Mali i Niger. Libija leži na "najlakšem putu" između Podsharske Afrike i Zapadne Evrope. Sve je više crnih Afrikanaca koji na prometnim raskrsnicima u Tripoliju čekaju da ih neko angažuju i spavaju u malim kartonskim naseljima ispod velikih nadvožnjaka.
Gadafi je tokom poslednjih godina vladavine bio dobar čuvar velike saharske kapije "tvrđave Evropa".
Libijska granica je danas otvorenija i slabije kontrolisana, ali mnogi se i dalje plaše mržnje i sumnjičavosti Libijaca prema crncima, "Gadafijevim ljudima". Od oko 5000 Afrikanaca koji, prema procenama UN, svakog meseca pokušavaju da se preko Nigera dokopaju Evrope većina ide ka Alžiru, Tunisu ili Maroku. Oni koji dolaze iz Somalije i Eritreje, i ne vezuju se za Gadafijev režim, najbrojniji su, uz mlade Sirijce, putnici na čamcima koji iz Libije kreću ka Malti i Lampeduzi.
Iako sve češće govorimo o "ilegalnim migracijama" u stvarnosti se, po pravilu, radi o očajničkim pokušajima bega od ubilačke bede. Gledano iz afričke perspektive, korišćenje ovakvih izraza predstavlja izraz kriminalizacije često jedine validne alternative i delegitimisanje prava na potragu za životom dostojnim življenja u sve dublje podeljenom svetu. Čak je i Ban Ki Mun, odmereni generalni sekretar UN, prošlog meseca upozorio da je sve manje kanala za legalne, "bezbedne i uređene migracije".
Tako ni građani Srbije, obradovani "belim šengenom", ne mare mnogo za to koliko je građanima afričkih zemalja postalo teško da dobiju vizu za Srbiju. Na primer, Egipćanka koja u Kairu radi za veliku zapadnu korporaciju odustala je nedavno od pokušaja da kao turistkinja poseti Srbiju, Bosnu i Hrvatsku. Pozivna pisma i potvrde koje ove tri ambasade danas zahtevaju učinile su da jedno takvo putovanje na
Balkan postane nemoguća misija.
Prepreke nisu samo administarivne. Premijer Malte je nedavno upozorio da Mediteran, more koje u ovom delu sveta razdvaja bogati Globalni sever i siromašni Globalni jug, može da postane "groblje" očajnijka. Glavna podela u današnjem svetu je ekonomska i Mediteran i Sahara doprinose njenom održavanju.
Pukovnik Maikido je obećao je da će vlasti "žestoko kazniti" švrcere ljudi a glasogovornik vlade u Nijameju je saopštio da je prošlonedeljna "tragedija bila rezultat kriminalnih aktivnosti koje vode razne vrste trafiking mreža". Kao i zvaničnici u Nigeru, i funkcioneri EU vole da govore o "švercerima koji eksploatišu ljudski očaj". Ali ključ ovog velikog problema nije u švercerima već u očaju. Nažalost, radi se ne samo o tragediji kojoj se ne nazire kraj već o tragediji kojoj je sve teže zamisliti kraj.
(Novembar 2013.)
недеља, 15. децембар 2013.
Mаndelina lekcija za loše balkanske đake
U Južnoj Africi je 15. decembra sahranjen veliki čovek čije moćne ideje, nažalost, nisu imale dovoljno odjeka u bivšoj Jugoslaviji. Nelson Mandela nije bio samo predvodnik crnačke zajednice koja je decenijama bila meta monstrouznih zločina – i sam je bio velika žrtva. Ipak, on je odlučio da za sebe i ljude svoje rase ne traži pravdu oličenu u kažnjavanju izvršilaca.
Mandela se opredelio za osnivanje Komisije za istinu i pomirenje i time je interese jedne složene, višenacionalne zajednice stavio iznad prava žrtava i apstraktnog principa pravde. "Drugačiji čovek koji je prošao kroz isto iskustvo bi možda tražio tribunale za ratne zločine", piše londonski Ekonomist. Zahvaljujući Mandeli dve zajednice danas žive zajedno u demokratskom društvu. Višerasna Južna Afrika predstavlja svedočanstvo o valjanosti njegovog modela i vizije da će do pomirenja doći samo ako se žrtve odreknu retribucije i osvete nad belcima.
Postojala je i druga mogućnost. "Svuda gde se dešavalo masovno nasilje uvek postoji izbor između pravosudnog pristupa i pregovora u kojima moraju biti uključene sve strane, bez obzira koliko su veliki zločini koje su počinile, kako bi se razgovaralo o budućnosti", piše Mahmud Mamdani, profesor na Kolumbija univerzitetu u Njujorku koji proučava genocid i njegovu politizaciju.
Umesto Mandelinog, na Balkanu je primenjen sudski, nirnberški model. Štaviše, Mamdani ističe da je "logika Nirnberga" po završetku Hladnog rata postala ne samo poželjni već, praktično, jedini dozvoljeni odgovor. "Problem je u tome što masovno nasilje nikada nije samo stvar kriminala pošto ono uključuje krivična dela koja imaju političke posledice", kaže Mamdani.
Radoslav Stojanović je bio izložen oštrim napadima kada je, pozivajući se na aparthejd, pokušao da ukaže da politički sporovi "kakav je konflikt, međureligijski, međudržavni, nije bitno... nisu primereni sudskom rešavanju". Žarko Puhovski je njegov stav nazvao besmislenim i neodrživim. Ali beogradski profesor je, u suštini, samo izložio Mandelinu logiku koja je omogućila nastavak suživota u jednom zločinima zatrovanom društvu.
Ključnu ulogu u okončanju aparthejda i postavljanju održivih temelja duboko podeljene zemlje imala je Konvencija za demokratsku Južnu Afriku. Dok neki ovdašnji nacionalni lideri odbijaju da sednu za pregovarački sto pod izgovorom da se "ne može pregovarati sa zločincima", Mandela tokom trajanja Konvencije nije samo razgovarao sa zlotvorima – on im je dao ogromne ustupke. Da nije završena (bolnim) kompromisom ne bi bilo ni Komisije za istinu i pomirenje niti bi mržnjom nabijene zajednice počele da žive u miru.
Nasuprot tome, Mamdani kaže da tamo gde je zavladala logika Nirnberga dve strane, po pravilu, žive razdvojeno. Interesi preživelih na tim prostorima "moraju uvek biti stavljeni na prvo mesto u svakom političkom poretku koji je uspostavljen posle perioda masovnog nasilja. U Ruandi danas, kao i u Izraelu, država vlada u ime žrtava", piše američki profesor. Štaviše, verovanje da u Runadi postoje novi "Jevreji" i "nacisti" utrlo je put "drugom genocidu" – (Tutsi) žrtve su postale ubice (Hutua).
Mamdani smatra da je "Nirnberg" vremenom ideologizovan, odvojen od svog istorijskog i političkog konteksta i pretvoren u recept: "jedini politički ispravan i moralno prihvatljiv odgovor na masovno nasilje". U slučaju Nemaca i Jevreja logika Nirnberga je savršeno funkcionisla u jednom "nepolitičkom kontekstu" – u uslovima kada su etnički određene žrtve i zločinci postali razdvojeni i kada "budućnost društva" više nije bila tema.
Kada ovaj uslov nije zadovoljen, piše Mamdani, ideja "novog Nirnberga" postaje opasna. U njenoj senci zajednički život postaje moguć samo u uslovima nekog oblika diktature ili "humanitarne okupacije", kakva je ona kojom u Bosni i Hercegovini upravlja visoki predstavnik. U Sarajevu i Banjoj Luci niko uticajan više ne traga za istorijskim kompromisom. Dejtonski mir počinje da liči na dugačko primirje – za skoro dve decenije ova zemlja se ni za milimetar nije pomerila ka samoodrživosti.
Logika Nirnberga je cementirala balkanske podele. Posle Haških presuda teško je zamisliti da pripadnici naroda koji su dobili opravdanje da sebe vide kao kolektivne žrtve mogu ponovo živeti zajedno sa nacijama koje je Hag uokvirio kao zločinačke. I u Bosni i na Kosovu i u Hrvatskoj je postalo prilično očito da ne samo da se preko sudnica ne može stići do zajedničkog života – već ni do pravde.
Niko u regionu nije zadovoljan Haškim tribunalom, najambicioznijim otelotvorenjem logike Nirnberga. Žrtve nisu dobile dovoljno pravde, a paranaučno dokazivanje navodno kulturalnih korena "udruženog zločinačkog poduhvata" pretvorilo se u presudu jednom narodu i njegovoj istoriji. Mnogi danas veruju da je i ćirilica "genocidna". Istovremeno, haške presude su na svim stranama monstrume pretvorile u moderne svece.
Pri tome, nirnberška "zločin i kazna" logika ne može da postoji uporedo sa Mandelinom "zločin i priznanje" logikom – jedna, zasnovana na principu sve ili ništa, isključuje onu drugu, koja podrazumeva kompromis. Zato su ovde različite državne i regionalne komisije ili brzo propadale ili su od samog početka predstavljale pokušaj zlopotrebe velike ideje.
Mandela je sprečio da budućnost Južne Afrike postane potčinjena ružnoj prošlosti. Na mržnjom i sećanjem na zlo natopljenom Balkanu logika Nirnberga nas je ohrabrila da nastavimo da živimo u prošlosti. U malenim nacionalnim državama sve je podređeno "jučerašnjim žrtvama". Usput smo ostali i bez pravde i bez zajedničke budućnosti. Nažalost, ne samo da nije bilo poredivog velikana, već nismo uspeli da naučimo najvažniju Mandelinu lekciju.
Mandela se opredelio za osnivanje Komisije za istinu i pomirenje i time je interese jedne složene, višenacionalne zajednice stavio iznad prava žrtava i apstraktnog principa pravde. "Drugačiji čovek koji je prošao kroz isto iskustvo bi možda tražio tribunale za ratne zločine", piše londonski Ekonomist. Zahvaljujući Mandeli dve zajednice danas žive zajedno u demokratskom društvu. Višerasna Južna Afrika predstavlja svedočanstvo o valjanosti njegovog modela i vizije da će do pomirenja doći samo ako se žrtve odreknu retribucije i osvete nad belcima.
Postojala je i druga mogućnost. "Svuda gde se dešavalo masovno nasilje uvek postoji izbor između pravosudnog pristupa i pregovora u kojima moraju biti uključene sve strane, bez obzira koliko su veliki zločini koje su počinile, kako bi se razgovaralo o budućnosti", piše Mahmud Mamdani, profesor na Kolumbija univerzitetu u Njujorku koji proučava genocid i njegovu politizaciju.
Umesto Mandelinog, na Balkanu je primenjen sudski, nirnberški model. Štaviše, Mamdani ističe da je "logika Nirnberga" po završetku Hladnog rata postala ne samo poželjni već, praktično, jedini dozvoljeni odgovor. "Problem je u tome što masovno nasilje nikada nije samo stvar kriminala pošto ono uključuje krivična dela koja imaju političke posledice", kaže Mamdani.
Radoslav Stojanović je bio izložen oštrim napadima kada je, pozivajući se na aparthejd, pokušao da ukaže da politički sporovi "kakav je konflikt, međureligijski, međudržavni, nije bitno... nisu primereni sudskom rešavanju". Žarko Puhovski je njegov stav nazvao besmislenim i neodrživim. Ali beogradski profesor je, u suštini, samo izložio Mandelinu logiku koja je omogućila nastavak suživota u jednom zločinima zatrovanom društvu.
Ključnu ulogu u okončanju aparthejda i postavljanju održivih temelja duboko podeljene zemlje imala je Konvencija za demokratsku Južnu Afriku. Dok neki ovdašnji nacionalni lideri odbijaju da sednu za pregovarački sto pod izgovorom da se "ne može pregovarati sa zločincima", Mandela tokom trajanja Konvencije nije samo razgovarao sa zlotvorima – on im je dao ogromne ustupke. Da nije završena (bolnim) kompromisom ne bi bilo ni Komisije za istinu i pomirenje niti bi mržnjom nabijene zajednice počele da žive u miru.
Nasuprot tome, Mamdani kaže da tamo gde je zavladala logika Nirnberga dve strane, po pravilu, žive razdvojeno. Interesi preživelih na tim prostorima "moraju uvek biti stavljeni na prvo mesto u svakom političkom poretku koji je uspostavljen posle perioda masovnog nasilja. U Ruandi danas, kao i u Izraelu, država vlada u ime žrtava", piše američki profesor. Štaviše, verovanje da u Runadi postoje novi "Jevreji" i "nacisti" utrlo je put "drugom genocidu" – (Tutsi) žrtve su postale ubice (Hutua).
Mamdani smatra da je "Nirnberg" vremenom ideologizovan, odvojen od svog istorijskog i političkog konteksta i pretvoren u recept: "jedini politički ispravan i moralno prihvatljiv odgovor na masovno nasilje". U slučaju Nemaca i Jevreja logika Nirnberga je savršeno funkcionisla u jednom "nepolitičkom kontekstu" – u uslovima kada su etnički određene žrtve i zločinci postali razdvojeni i kada "budućnost društva" više nije bila tema.
Kada ovaj uslov nije zadovoljen, piše Mamdani, ideja "novog Nirnberga" postaje opasna. U njenoj senci zajednički život postaje moguć samo u uslovima nekog oblika diktature ili "humanitarne okupacije", kakva je ona kojom u Bosni i Hercegovini upravlja visoki predstavnik. U Sarajevu i Banjoj Luci niko uticajan više ne traga za istorijskim kompromisom. Dejtonski mir počinje da liči na dugačko primirje – za skoro dve decenije ova zemlja se ni za milimetar nije pomerila ka samoodrživosti.
Logika Nirnberga je cementirala balkanske podele. Posle Haških presuda teško je zamisliti da pripadnici naroda koji su dobili opravdanje da sebe vide kao kolektivne žrtve mogu ponovo živeti zajedno sa nacijama koje je Hag uokvirio kao zločinačke. I u Bosni i na Kosovu i u Hrvatskoj je postalo prilično očito da ne samo da se preko sudnica ne može stići do zajedničkog života – već ni do pravde.
Niko u regionu nije zadovoljan Haškim tribunalom, najambicioznijim otelotvorenjem logike Nirnberga. Žrtve nisu dobile dovoljno pravde, a paranaučno dokazivanje navodno kulturalnih korena "udruženog zločinačkog poduhvata" pretvorilo se u presudu jednom narodu i njegovoj istoriji. Mnogi danas veruju da je i ćirilica "genocidna". Istovremeno, haške presude su na svim stranama monstrume pretvorile u moderne svece.
Pri tome, nirnberška "zločin i kazna" logika ne može da postoji uporedo sa Mandelinom "zločin i priznanje" logikom – jedna, zasnovana na principu sve ili ništa, isključuje onu drugu, koja podrazumeva kompromis. Zato su ovde različite državne i regionalne komisije ili brzo propadale ili su od samog početka predstavljale pokušaj zlopotrebe velike ideje.
Mandela je sprečio da budućnost Južne Afrike postane potčinjena ružnoj prošlosti. Na mržnjom i sećanjem na zlo natopljenom Balkanu logika Nirnberga nas je ohrabrila da nastavimo da živimo u prošlosti. U malenim nacionalnim državama sve je podređeno "jučerašnjim žrtvama". Usput smo ostali i bez pravde i bez zajedničke budućnosti. Nažalost, ne samo da nije bilo poredivog velikana, već nismo uspeli da naučimo najvažniju Mandelinu lekciju.
уторак, 3. децембар 2013.
Teret ušećerene prošlosti
Velike ideje teško umiru čak i onda kada se njihovo otelotvorenje pretvori u krvavu tragediju. Naravno, malo ko danas veruje da će nam se jednoga dana dogoditi "četvrta Jugoslavija" ali dobili smo moćni jugoslovenski mit.
Iako je mitološka ponuda izuzetno obilna, on u nekim delovima pokojne države ima značajan uticaj na sagledavanje uzroka brojnih frustracija i odluke nezadovoljnih građana. Moderni politički mitovi mogu biti zaslepljujući koliko i romantične legende koje su odavno postale deo naše kolektivne svesti.
Verovanje u zavodljivi jugoslovenski mit se, naime, ne zasniva samo na ušećerenoj viziji zajedničke prošlosti već podrazumeva ignorisanje otrežnjujuće stvarnosti.
Danas su nestabilne i sumorne one države koje najviše liče na "Jugoslaviju u malom", prostori na kojima pripadnici različitih naroda, vera i kultura još uvek žive zajedno. Najprosperitetnije su Slovenija i Hrvatska, bivše republike koje su najmanje jugoslovenske. Najmnogoljudnija manjina u Sloveniji ne čini ni dva odsto stanovništva, a Srba u Hrvatskoj ima oko 4 % i njihov broj je u stalnom opadanju.
O veličini izazova sa kojima se suočava nekada "konstitutivni narod" govori i to da jedan od retkih Srba čiji lik redovno ulazi u hrvatske domove sebe smešta u rubrike "anacionalan" i "mi Hrvati". Ne radi se o nedostatku lične hrabrosti. Muževni voditelj je samo u kontaktu sa realnošću u najmlađoj državi članici Evropske unije.
Izbori danas ne liče na popis stanovništva jedino u jednonacionalnim sredinama. Tek kada je u Hrvatskoj cementirano (nacionalno) jedinstvo bez (višenacionalnog) bratstva srbofobična nacionalistička politika je prestala da bude jedina hrvatska politika. Ali i dalje svaki pokušaj da prisustvo "pravoslavaca" postane vidljivo biva dočekno pozivima da front ponovo postane hrvatski horizont.
Malo istočnije, naziv "Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine" prikriva činjenicu da se radi o jednoj od bošnjačkih stranaka. Integracija koja se pominje u nazivu "Demokarstske unije za integraciju" ne odnosi se na Makedoniju, državu u čijem parlamentu sedi 15 poslanika ove stranke, već na susednu Albaniju.
Više ne govorimo isti jezik. Ono što se u Beogradu naziva građanski rat u Sarajevu se kaže agresija. Genaral koji je u Zagrebu heroj u Beogradu je ratni zločinac. Velika srpska tragedija je najveći hrvatski praznik.
Podjednako su porazna i shvatanja koja ujedinjuje bivše Jugoslovene. Svuda su najveći, a neretko i jedini "pravi" neprijatelji pripadnici naroda sa kojima se nekada živelo u zlosrećnoj zemlji. Stvarni i osporeni masovni zločini i genocidi predstavljaju temelje na kojima su građene današnje države naroda-žrtava.
Nikada neću zaboraviti kada nam je jedan bošnjački političar na pitanje zašto je desetogodišnju ćerku vodio na iskopavanje masovne grobnice odgovorio da mu je cilj bio da obezbedi da devojčica nikada ne ponovi njegovu grešku i poveruje Srbima. U zemljama u kojima su u jamama, masovnim grobnicama i logorima nalaze ključne lekcije odrastanja svako nacionalno "nikada više" podrazumeva i nikada više Jugoslavije.
Nije lako sa oboda masovne grobnice pogledati u budućnost. Mnogo je lakše prevideti koliko su duboko zločini iz prošlosti urezani u svest mladih. Previše je ovde ljudi koji sebe vide kao genetski nevine ostatke naroda koji su preživeli seriju genocida.
Uz jugonostalgičnu slabovidost ide i antinacionalistički zaborav.
U Jugoslaviji nije bilo moguće pobeći od nacionalnog. Nesupešni pokušaji Partije da stvori "dobar" jugoslovenski nacionalizam bili su praćeni stalnim inistiranjem na nacionalnom izjašnjavanju. "Republički ključ" i stvaranje često sasvim apsurdnih ili lažnih nacionalnih simetrija obezbedili su da prvi demokratski izbori označe ne samo smrt komunizma već i nestanak prave Jugoslavije.
Ipak, mnogi ne kriju da žal za Jugoslavijom za njih predstavlja lament nad dobroćudnom diktaturom. Ali čak i oni koji danas priželjkuju naslednika, autoriet koji bi mogao da zameni druga Tita, kandidata uglavnom prepozanaju u Istanbulu, Briselu ili Beču, daleko od Jugoslavije.
Deo jugoslovenskog mita je i shvatanje da niko nije želeo da ostane u Miloševićevoj Jugoslaviji – "ko god je mogao pobegao je iz nje". Ali nije reč samo o tome da su svi "beg" počeli da planiraju mnogo pre Miloševića, već da "grobar Titove Jugoslavije" nije čedo srpskog nacionalizma. "Mali Lenjin", kako su ga zvali dok je bio na čelu beogradskih komunista, bio je tipičan proizvod titoističkog sistema i brojnih komiteta.
I Ovčar i Kablar su izašli iz mode mnogo pre Miloševića. Kada ružni stereotipi i podozrivost nisu bili nacionalni oslanjali su se na geografiju – na bogatijem severu važilo je shvatanje "što južnije to ružnije". Još su u hapsburškim delovima samoupravne Jugoslavije od Srba jedino bili gori osmanski "Srbijanci".
Danas ovakvo viđenje "civilizacijskih" razlika obično uključuje stav da ako Jugoslavija već ne može da bude velika onda Srbija treba da bude što manja. Kako je nedavno sugerisao jedan od ovih neobičnih jugonostalgičara, evropska "Vojvodina je odocnela" i propustila poslednji brzi voz iz siromašnog, azijskog Balkana.
Pitka, mitska slika Jugoslavije opstaje uporedo s pokušajima da se njeni višenacionalni ostaci još više izdele i udalje. Ne znam koliko dugo će se održati. Važno je samo da ponovo ne postane državotvorna. Neke velike ideje jednostavno ne treba da postanu stvarnost.
Zoran Ćirjaković
Iako je mitološka ponuda izuzetno obilna, on u nekim delovima pokojne države ima značajan uticaj na sagledavanje uzroka brojnih frustracija i odluke nezadovoljnih građana. Moderni politički mitovi mogu biti zaslepljujući koliko i romantične legende koje su odavno postale deo naše kolektivne svesti.
Verovanje u zavodljivi jugoslovenski mit se, naime, ne zasniva samo na ušećerenoj viziji zajedničke prošlosti već podrazumeva ignorisanje otrežnjujuće stvarnosti.
Danas su nestabilne i sumorne one države koje najviše liče na "Jugoslaviju u malom", prostori na kojima pripadnici različitih naroda, vera i kultura još uvek žive zajedno. Najprosperitetnije su Slovenija i Hrvatska, bivše republike koje su najmanje jugoslovenske. Najmnogoljudnija manjina u Sloveniji ne čini ni dva odsto stanovništva, a Srba u Hrvatskoj ima oko 4 % i njihov broj je u stalnom opadanju.
O veličini izazova sa kojima se suočava nekada "konstitutivni narod" govori i to da jedan od retkih Srba čiji lik redovno ulazi u hrvatske domove sebe smešta u rubrike "anacionalan" i "mi Hrvati". Ne radi se o nedostatku lične hrabrosti. Muževni voditelj je samo u kontaktu sa realnošću u najmlađoj državi članici Evropske unije.
Izbori danas ne liče na popis stanovništva jedino u jednonacionalnim sredinama. Tek kada je u Hrvatskoj cementirano (nacionalno) jedinstvo bez (višenacionalnog) bratstva srbofobična nacionalistička politika je prestala da bude jedina hrvatska politika. Ali i dalje svaki pokušaj da prisustvo "pravoslavaca" postane vidljivo biva dočekno pozivima da front ponovo postane hrvatski horizont.
Malo istočnije, naziv "Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine" prikriva činjenicu da se radi o jednoj od bošnjačkih stranaka. Integracija koja se pominje u nazivu "Demokarstske unije za integraciju" ne odnosi se na Makedoniju, državu u čijem parlamentu sedi 15 poslanika ove stranke, već na susednu Albaniju.
Više ne govorimo isti jezik. Ono što se u Beogradu naziva građanski rat u Sarajevu se kaže agresija. Genaral koji je u Zagrebu heroj u Beogradu je ratni zločinac. Velika srpska tragedija je najveći hrvatski praznik.
Podjednako su porazna i shvatanja koja ujedinjuje bivše Jugoslovene. Svuda su najveći, a neretko i jedini "pravi" neprijatelji pripadnici naroda sa kojima se nekada živelo u zlosrećnoj zemlji. Stvarni i osporeni masovni zločini i genocidi predstavljaju temelje na kojima su građene današnje države naroda-žrtava.
Nikada neću zaboraviti kada nam je jedan bošnjački političar na pitanje zašto je desetogodišnju ćerku vodio na iskopavanje masovne grobnice odgovorio da mu je cilj bio da obezbedi da devojčica nikada ne ponovi njegovu grešku i poveruje Srbima. U zemljama u kojima su u jamama, masovnim grobnicama i logorima nalaze ključne lekcije odrastanja svako nacionalno "nikada više" podrazumeva i nikada više Jugoslavije.
Nije lako sa oboda masovne grobnice pogledati u budućnost. Mnogo je lakše prevideti koliko su duboko zločini iz prošlosti urezani u svest mladih. Previše je ovde ljudi koji sebe vide kao genetski nevine ostatke naroda koji su preživeli seriju genocida.
Uz jugonostalgičnu slabovidost ide i antinacionalistički zaborav.
U Jugoslaviji nije bilo moguće pobeći od nacionalnog. Nesupešni pokušaji Partije da stvori "dobar" jugoslovenski nacionalizam bili su praćeni stalnim inistiranjem na nacionalnom izjašnjavanju. "Republički ključ" i stvaranje često sasvim apsurdnih ili lažnih nacionalnih simetrija obezbedili su da prvi demokratski izbori označe ne samo smrt komunizma već i nestanak prave Jugoslavije.
Ipak, mnogi ne kriju da žal za Jugoslavijom za njih predstavlja lament nad dobroćudnom diktaturom. Ali čak i oni koji danas priželjkuju naslednika, autoriet koji bi mogao da zameni druga Tita, kandidata uglavnom prepozanaju u Istanbulu, Briselu ili Beču, daleko od Jugoslavije.
Deo jugoslovenskog mita je i shvatanje da niko nije želeo da ostane u Miloševićevoj Jugoslaviji – "ko god je mogao pobegao je iz nje". Ali nije reč samo o tome da su svi "beg" počeli da planiraju mnogo pre Miloševića, već da "grobar Titove Jugoslavije" nije čedo srpskog nacionalizma. "Mali Lenjin", kako su ga zvali dok je bio na čelu beogradskih komunista, bio je tipičan proizvod titoističkog sistema i brojnih komiteta.
I Ovčar i Kablar su izašli iz mode mnogo pre Miloševića. Kada ružni stereotipi i podozrivost nisu bili nacionalni oslanjali su se na geografiju – na bogatijem severu važilo je shvatanje "što južnije to ružnije". Još su u hapsburškim delovima samoupravne Jugoslavije od Srba jedino bili gori osmanski "Srbijanci".
Danas ovakvo viđenje "civilizacijskih" razlika obično uključuje stav da ako Jugoslavija već ne može da bude velika onda Srbija treba da bude što manja. Kako je nedavno sugerisao jedan od ovih neobičnih jugonostalgičara, evropska "Vojvodina je odocnela" i propustila poslednji brzi voz iz siromašnog, azijskog Balkana.
Pitka, mitska slika Jugoslavije opstaje uporedo s pokušajima da se njeni višenacionalni ostaci još više izdele i udalje. Ne znam koliko dugo će se održati. Važno je samo da ponovo ne postane državotvorna. Neke velike ideje jednostavno ne treba da postanu stvarnost.
Zoran Ćirjaković
уторак, 19. новембар 2013.
Легионари демократије
(Дужа верзија овог текста објављена је 2007. године.)
“Отпор” је прави српски бренд, изјавио је почетком (2007.) године бивши лидер покрета који је постао активиста организације која делује под именом “Центар за примењену ненасилну акцију и стратегије”, или CANVAS, како гласи њен енглески акроним. “Пошто су нам други украли ајвар и шљивовицу”, рекао је својевремено бивши “отпораш”, “наша ненасилна револуција могла би да постане српски бренд.” Овај активиста, који меша појмове бренда и производа, казао је и да су многи “применили српски модел освајања демократије”.
Али, шта год мислили о капиталистичким “лоповима” који су нам наводно украли и брендирали шљивовицу и ајвар, можемо бити сигурни да “Отпорова” стратегија није “аутентични српски бренд”. Настала је много раније у далекој Бурми и то, као и ушминкана српска реприза из 2000. године, уз помоћ Американаца. Због изузетно репресивне природе бурманског војног режима стратегија коју бивши “отпораши” покушавају да брендирају и коју воле да извозе тада није успела. Зато су, уместо бурманских студената и активиста, вође “Отпора” постали инструктори и “тренери” адреналином (и доларима) набијених младића и девојака који сањају Американцима драге револуције (или контрареволуције) широм света, од Зимбабвеа, бивше британске колоније, до Венецуеле, која одбија да (п)остане део “америчког дворишта”.
Да није било неуспеле “шафран револуције” (2007. године), антирежимских демонстрација у скупим дрветом, минералима и драгим камењем обдареној Бурми можда не би обратили пажњу на чињеницу да “Отпор” није оригиналан српско(-амерички) бренд, већ да је организован и вођен према рецепту осмишљеном у жарким бојама богатој Бурми осамдесетих година прошлог века.
Кључну улогу је имао Роберт “Боб” Хелвеј, пензионисани амерички пуковник и ветеран војних и политичких сукобљавања у југоисточној Азији током хладног рата. О њему је писано и у нашим медијима када је као представник америчког Института за мир 2001. године у Београду учествовао на међународној конференцији под називом “Револуција, транзиција и демократија у Србији”. Хелвеј је тада описан као “искусни практичар рушења недемократских режима”.
Ипак, његов пионирски рад (у униформи) у Јангуну овде није добио одговарајућу пажњу. Пуковник Хелвеј је, наиме, деценијама био официр ДИА, америчке војне обавештајне агенције. Он је стратегију “примењеног ненасиља” развио у Бурми (данас Мјанмар) где је од 1983. до 1985. године био амерички војни аташе. Америчка организација “Сорсвоч” тврди да је Хелвеј, после тридесет година рада у југоисточној Азији, највероватније 1999. године постао “официр задужен за омладинске групе на Балкану и у источној Европи”. Сам Хелвеј признаје да се заинтересовао за “стратешко ненасиље” када су уверио у неуспех војног приступа у рушењу диктатора и лидера који су тако описивани у Вашингтону.
Хелвеј је, како тврди “Сорсвоч”, у Бурми открио потенцијал који се развије ако заједнички делују пацифистичка омладина у градовима и наоружани сепаратисти у далеким забитима. Поред тога што је тајно организовао студенте да раде за бурманску опозицију коју је предводила Аунг Сан Су Ћи, Хелвеј је у операцију рушења војног режима укључио и сепаратистичку герилску војску седмомилионског народа Карен, друге највеће националне мањине у Бурми. Војна хунта је одолела студентско-сепаратистичким ударима, али Хелвеј тврди да је баш тада научио кључне лекције корисне за дестабилисање антиамеричких режима, били они демократски изабрани или диктаторски, односно за примену “ненасиља као облика ратовања”. Пуковник је у касним осамдесетим у Хонгконгу обучавао и кинеске студенте. Верује се да је једно време био декан Пентагонове “Школе за обуку војних аташеа”
Хелвеј је, пошто се “номинално пензионисао” и напустио америчку војску 1991. године, једно време деловао кроз необичну бостонску институцију „Алберт Ајнштајн”. И ту је прво радио са бурманским активистима – током наредних седам година одржао је најмање 15 “курсева” у Тајланду, близу границе са Мјанмаром, од којих су неки трајали шест недеља. Хелвејева “институција” збуњујућег имена је, по подацима “Сорсвоча”, била финансирана од “Сорошових фондација” и америчке владе и “имала је кључну улогу у обуци и размештању омладинских покрета који је требало да помогну стварању услова за државне ударе”.
Неки критичари у САД одавно оптужују Хелвеја и Џина Шарпа, оснивача институције „Алберт Ајнштајн”, за стварање теорије “ненасиља по ЦИА”, неретко камуфлиране позивањем на Гандијеву филозофију, и организовање “постмодерних”, односно “меких” пучева. Пуковник Хелвеј и професор Шарп су “ненасиље” претворили у важан део нове америчке војне доктрине, корисне за рушење “неодговарајуће” демократије у једним државама, колико и за њено успостављање у другим.
Тако је Шарп, кога зову и “Клаузевицем ненасилних покрета”, у Пекинг стигао две недеље пре масакра на Тјенанмену 1989. године. (Убрзо је протеран из Кине). Експерти из институције „Алберт Ајнштајн” су почетком деведесетих имали кључну улогу у организовању антикомунистичких лидера у совјетским балтичким републикама – њихова независност представља први велики Хелвејев успех.
Хелвеј и колеге су помогли и Руговиној партији – али не и ОВК. Хелвеј се посебно ангажовао око “отпораша” – једно време је живео у будимпештанском хотелу “Хилтон” где су редовно долазили млади српски активисти. После обарања Милошевићевог режима радио је на обуци ирачких политичара, припреми неуспелог пуча против Уга Чавеса априла 2002. године, као и са опозиционарима из Ирана, Грузије, Белорусије и Зимбабвеа. Хелвеј је био у Кијеву током “наранџасте револуције”. На Хелвејев рад се можда не би могле ставити озбиљне примедбе да је био заинтересован и за демократизацију, на пример, Саудијске Арабије.
“Отпор” без сумње представља највећи Хелвејев успех. Српски активисти, најчешће преко “Центра за примењену ненасилну акцију и стратегије” (CANVAS), тајновитог наследника “Отпора”, одлазе да Хелвејево семе “ненасилног ратовања” посеју по свету... Пре њих обично “стиже” превод на локални језик књиге Џина Шарпа “Од диктатуре до демократије: Рушимо препреке, градимо мостове”, која је на српском објављена 1999. године у тиражу од 5000 примерака (плус много тиражнија скраћена верзија у форми упутства за деловање “Отпора”), и разни “едукативни” текстови, као што је списак од 198 метода ненасилне акције. Ту су и друга издања гуруа младих ненасилних “герилаца”, као што су “Водити ненасилну борбу: пракса 20. века и потенцијал 21. века” или “О стратешком ненасилном конфликту”.
Симбол CANVAS-а, ипак, делује милитаристички и представља бизарно модификовани симбол “Отпора” – стиснута песница је смештена у поље од три знака са сломљеним стрелицама које су тако постављене да асоцирају на то да се све врти укруг. CANVAS-ов сајт је (2007. године био) издељен на пет делова: “Бојно поље”, “Оружје”, “Случај Србија”, у оквиру кога су објављени и Хелвејеви текстови, “Канвасопедија”, у којима су дате основе механизама за промену режима, и “О нама”, где можете прочитати да је ова опскурна фирма за извоз револуције основана 2003. године, да јој је “визија будућности свет слободан од насиља” и да су јој “пријатељи разне међународне организације”. Нигде није (била) наведема адреса седишта организације чији је интернет сајт (2007. године био) доступан само на енглеском језику – могла се наћи једино тврдња да је “генералштаб” постмодерних револуционара лоциран на интернету.
Акроним CANVAS је и енглеска реч која значи “платно”. Тканина је одавно постала моћна ствар у политици. Некада је, данас често злоупотребљавани, Махатма Ганди памучним платнима рушио британску колонијалну власт у Индији. Али, тек су ученици пуковника Хелвеја материјале разних боја и сировинског састава – од плиша у Чехословачкој, преко наранџастих шалова у Украјини, до платна боје шафрана у будистичкој Бурми – претворили у наизглед универзално политичко оружје. Платна су последњих деценија, ипак, коришћена искључиво у земљама где су “револуција” и демократизација биле у америчком економском или политичком интересу.
Дакле, као када се ради о ракији и ајвару један моћан "бренд" не настаје само на основу онога што знамо, већ умногоме захваљујући ономе што не знамо, чињеницама које су из разних разлога остале скривене. Ако је то нека утеха, можда су нам Словенци и Словаци украли ајвар или ракију, али ми смо стидљивим Бурманцима успели да украдемо отпор. Наравно, онај “стратешки ненасилни”.
Зоран Ћирјаковић
“Отпор” је прави српски бренд, изјавио је почетком (2007.) године бивши лидер покрета који је постао активиста организације која делује под именом “Центар за примењену ненасилну акцију и стратегије”, или CANVAS, како гласи њен енглески акроним. “Пошто су нам други украли ајвар и шљивовицу”, рекао је својевремено бивши “отпораш”, “наша ненасилна револуција могла би да постане српски бренд.” Овај активиста, који меша појмове бренда и производа, казао је и да су многи “применили српски модел освајања демократије”.
Али, шта год мислили о капиталистичким “лоповима” који су нам наводно украли и брендирали шљивовицу и ајвар, можемо бити сигурни да “Отпорова” стратегија није “аутентични српски бренд”. Настала је много раније у далекој Бурми и то, као и ушминкана српска реприза из 2000. године, уз помоћ Американаца. Због изузетно репресивне природе бурманског војног режима стратегија коју бивши “отпораши” покушавају да брендирају и коју воле да извозе тада није успела. Зато су, уместо бурманских студената и активиста, вође “Отпора” постали инструктори и “тренери” адреналином (и доларима) набијених младића и девојака који сањају Американцима драге револуције (или контрареволуције) широм света, од Зимбабвеа, бивше британске колоније, до Венецуеле, која одбија да (п)остане део “америчког дворишта”.
Да није било неуспеле “шафран револуције” (2007. године), антирежимских демонстрација у скупим дрветом, минералима и драгим камењем обдареној Бурми можда не би обратили пажњу на чињеницу да “Отпор” није оригиналан српско(-амерички) бренд, већ да је организован и вођен према рецепту осмишљеном у жарким бојама богатој Бурми осамдесетих година прошлог века.
Кључну улогу је имао Роберт “Боб” Хелвеј, пензионисани амерички пуковник и ветеран војних и политичких сукобљавања у југоисточној Азији током хладног рата. О њему је писано и у нашим медијима када је као представник америчког Института за мир 2001. године у Београду учествовао на међународној конференцији под називом “Револуција, транзиција и демократија у Србији”. Хелвеј је тада описан као “искусни практичар рушења недемократских режима”.
Ипак, његов пионирски рад (у униформи) у Јангуну овде није добио одговарајућу пажњу. Пуковник Хелвеј је, наиме, деценијама био официр ДИА, америчке војне обавештајне агенције. Он је стратегију “примењеног ненасиља” развио у Бурми (данас Мјанмар) где је од 1983. до 1985. године био амерички војни аташе. Америчка организација “Сорсвоч” тврди да је Хелвеј, после тридесет година рада у југоисточној Азији, највероватније 1999. године постао “официр задужен за омладинске групе на Балкану и у источној Европи”. Сам Хелвеј признаје да се заинтересовао за “стратешко ненасиље” када су уверио у неуспех војног приступа у рушењу диктатора и лидера који су тако описивани у Вашингтону.
Хелвеј је, како тврди “Сорсвоч”, у Бурми открио потенцијал који се развије ако заједнички делују пацифистичка омладина у градовима и наоружани сепаратисти у далеким забитима. Поред тога што је тајно организовао студенте да раде за бурманску опозицију коју је предводила Аунг Сан Су Ћи, Хелвеј је у операцију рушења војног режима укључио и сепаратистичку герилску војску седмомилионског народа Карен, друге највеће националне мањине у Бурми. Војна хунта је одолела студентско-сепаратистичким ударима, али Хелвеј тврди да је баш тада научио кључне лекције корисне за дестабилисање антиамеричких режима, били они демократски изабрани или диктаторски, односно за примену “ненасиља као облика ратовања”. Пуковник је у касним осамдесетим у Хонгконгу обучавао и кинеске студенте. Верује се да је једно време био декан Пентагонове “Школе за обуку војних аташеа”
Хелвеј је, пошто се “номинално пензионисао” и напустио америчку војску 1991. године, једно време деловао кроз необичну бостонску институцију „Алберт Ајнштајн”. И ту је прво радио са бурманским активистима – током наредних седам година одржао је најмање 15 “курсева” у Тајланду, близу границе са Мјанмаром, од којих су неки трајали шест недеља. Хелвејева “институција” збуњујућег имена је, по подацима “Сорсвоча”, била финансирана од “Сорошових фондација” и америчке владе и “имала је кључну улогу у обуци и размештању омладинских покрета који је требало да помогну стварању услова за државне ударе”.
Неки критичари у САД одавно оптужују Хелвеја и Џина Шарпа, оснивача институције „Алберт Ајнштајн”, за стварање теорије “ненасиља по ЦИА”, неретко камуфлиране позивањем на Гандијеву филозофију, и организовање “постмодерних”, односно “меких” пучева. Пуковник Хелвеј и професор Шарп су “ненасиље” претворили у важан део нове америчке војне доктрине, корисне за рушење “неодговарајуће” демократије у једним државама, колико и за њено успостављање у другим.
Тако је Шарп, кога зову и “Клаузевицем ненасилних покрета”, у Пекинг стигао две недеље пре масакра на Тјенанмену 1989. године. (Убрзо је протеран из Кине). Експерти из институције „Алберт Ајнштајн” су почетком деведесетих имали кључну улогу у организовању антикомунистичких лидера у совјетским балтичким републикама – њихова независност представља први велики Хелвејев успех.
Хелвеј и колеге су помогли и Руговиној партији – али не и ОВК. Хелвеј се посебно ангажовао око “отпораша” – једно време је живео у будимпештанском хотелу “Хилтон” где су редовно долазили млади српски активисти. После обарања Милошевићевог режима радио је на обуци ирачких политичара, припреми неуспелог пуча против Уга Чавеса априла 2002. године, као и са опозиционарима из Ирана, Грузије, Белорусије и Зимбабвеа. Хелвеј је био у Кијеву током “наранџасте револуције”. На Хелвејев рад се можда не би могле ставити озбиљне примедбе да је био заинтересован и за демократизацију, на пример, Саудијске Арабије.
“Отпор” без сумње представља највећи Хелвејев успех. Српски активисти, најчешће преко “Центра за примењену ненасилну акцију и стратегије” (CANVAS), тајновитог наследника “Отпора”, одлазе да Хелвејево семе “ненасилног ратовања” посеју по свету... Пре њих обично “стиже” превод на локални језик књиге Џина Шарпа “Од диктатуре до демократије: Рушимо препреке, градимо мостове”, која је на српском објављена 1999. године у тиражу од 5000 примерака (плус много тиражнија скраћена верзија у форми упутства за деловање “Отпора”), и разни “едукативни” текстови, као што је списак од 198 метода ненасилне акције. Ту су и друга издања гуруа младих ненасилних “герилаца”, као што су “Водити ненасилну борбу: пракса 20. века и потенцијал 21. века” или “О стратешком ненасилном конфликту”.
Симбол CANVAS-а, ипак, делује милитаристички и представља бизарно модификовани симбол “Отпора” – стиснута песница је смештена у поље од три знака са сломљеним стрелицама које су тако постављене да асоцирају на то да се све врти укруг. CANVAS-ов сајт је (2007. године био) издељен на пет делова: “Бојно поље”, “Оружје”, “Случај Србија”, у оквиру кога су објављени и Хелвејеви текстови, “Канвасопедија”, у којима су дате основе механизама за промену режима, и “О нама”, где можете прочитати да је ова опскурна фирма за извоз револуције основана 2003. године, да јој је “визија будућности свет слободан од насиља” и да су јој “пријатељи разне међународне организације”. Нигде није (била) наведема адреса седишта организације чији је интернет сајт (2007. године био) доступан само на енглеском језику – могла се наћи једино тврдња да је “генералштаб” постмодерних револуционара лоциран на интернету.
Акроним CANVAS је и енглеска реч која значи “платно”. Тканина је одавно постала моћна ствар у политици. Некада је, данас често злоупотребљавани, Махатма Ганди памучним платнима рушио британску колонијалну власт у Индији. Али, тек су ученици пуковника Хелвеја материјале разних боја и сировинског састава – од плиша у Чехословачкој, преко наранџастих шалова у Украјини, до платна боје шафрана у будистичкој Бурми – претворили у наизглед универзално политичко оружје. Платна су последњих деценија, ипак, коришћена искључиво у земљама где су “револуција” и демократизација биле у америчком економском или политичком интересу.
Дакле, као када се ради о ракији и ајвару један моћан "бренд" не настаје само на основу онога што знамо, већ умногоме захваљујући ономе што не знамо, чињеницама које су из разних разлога остале скривене. Ако је то нека утеха, можда су нам Словенци и Словаци украли ајвар или ракију, али ми смо стидљивим Бурманцима успели да украдемо отпор. Наравно, онај “стратешки ненасилни”.
Зоран Ћирјаковић
среда, 13. новембар 2013.
Transparentno – ali zaverenički
Transparentnost je odnedavno postala jedna od novih lepih reči, praktično sinonim za dobro. Ako otvorite neke iole ozbiljne novine ubrzo ćete naići na ovu pomodnu ideju koja nam se obično sugeriše kao lek za skoro sve probleme savremenog sveta.
Nasuprot transparentnosti je "teorija zavere", za mnoge ružna reč koja se često – i sasvim pogrešno – vezuje za neobrazovane ljude i neevropske narode. Tako se sklonost teorijama zavere u Srbiji redovno navodi kao jedan od glavnih izvora zla koje nas navodno sprečava da "uđemo u Evropu".
Mnogi iskusni teoretičari zavere, ljudi koji nove i neobjašnjene pojave vole da pripišu tajnim planovima ili ciljevima moćnih grupa, od početka su bili sumnjičavi po pitanju transparentnosti. I u ovom slučaju se ubrzo pokazalo da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Transparentnost je ideološku nevinost izgubila u Gruziji. Predsednik Mihail Šakašvili je 2010. godine počeo da zida staklene, providne policijske stanice. Cilj mu je bio da "pokaže otvorenost i transparentnost" novih vlasti i navodno reformisanih snaga bezbednosti koje su bile poznate po uzimanju mita, iznudama i mučenju zatvorenika.
Godinu dana kasnije pojavili su se prvi snimci prebijanja zatvorenika u gruzijskim zatvorima – koji nisu napravljeni od stakla te su ostali, ako se držimo rogobatnog novogovora, transparentno netransparentni. Nedavno je otkriveno i da je bivši predsednik zloupotrebio desetine hiljada dolara iz državnog budžeta na, između ostalog, injekcije botoksa u jednoj od najskupljih njujorških klinika.
Iako nas već petnaestak godina zatrpavaju pričama o transparentnosti, kako pišu profesori Heri Vest i Tod Sanders, "mnogi ljudi osećaju da nešto nije onako kako nam govore – da je moć, uprpkos zvaničnih proklamacija, ostala nekako neprozirna". Oni sugerišu i da verovanje da možemo da saznamo šta se stvarno dešava "s one strane moći" predstavlja zavodljivu iluziju. Mit o transparentnosti umrtvljuje našu zdravu i sasvim racionalnu sumnjičavost i navodi nas da zaboravimo koliko puta smo ispali glupi što smo prihvatili ponuđene "istine" i zvanične verzije.
Dok je Gruzinima smena botoksiranog vođe omogućila da shvate šta se sve može sakriti iza transprentnosti, promena režima u Srbiji je mnogima dala priliku da preispitaju stav prema "teorijama zavere".
Istini za volju, ovde je i tokom prethodnih godina bilo ljudi koji su, na primer, bili sumnjičavi prema poreklu novih džipova u Njegoševoj ulici ili razlozima nestanka oronulih kućeraka na Neimaru koji se ekspresno pretvarani u nabubrele, karakteristično ružnjikave vile.
Postizborne hapšenja i optužnice su samo potvrdile da se, uglavnom, nije radilo o teorijama zavere, izmišljotinama ljubomornih ljudi koji vole da kleveću "vešte preduzetnike". Pokazalo se da su velike i male zavere od beskrupuloznih golja sa partijskom knjižicom ili vanstranačkom maskom pravile naše nove bogataše.
Ipak, u Srbiji nije reč samo o lako rešivim, tranzicionim zagonetkama. Mnogi sve ono što im se ne sviđa pokušavaju da objasne konstruišući svoje objašnjenje, prividno logičnu i jednostavnu teoriju zavere. Tako su neprijatelji Parade ponosa njeno organizovanje uglavnom tumačili kao izraz zapadne, "antisrpske zavere", dok su pobornici protivljenje Prajdu vezali za srpsku, "klerofašističku" zaveru.
Za brojne vlasnike istine u ideološki duboko podeljenoj Srbiji "teorija zavere" je pogrdan izraz za sve ono u šta veruje ona druga, "zla" strana. Zato se, kao i kada je reč o ušećerenoj slici transparentnosti, ni ružni sterotipi koji se vezuju uz teorije zavere neće lako menjati. Obe floskule će ostati verni saveznici zloupotreba moći i nerazumevanja, priručna sredstva kojima se mogu maskirati i opasne politike i odbijanje da se uzmu u obzir tuđi stavovi ili potrebe.
Ipak, Evropa je neke od najružnijih stranica istorije ispisala uz pomoć teorija zavere i odvratnih izmišljotinama koje su bile utkane u njih. Takozvani "Protokol sionskih mudraca" predstavlja zastrašujuće svedočanstvo o opasnostima koje ponekad skrivaju.
Ali i ljubav prema teorijama zavere ima duboke korene. Priča o tome da nije sve onako kako izgleda odavno je postala ključni deo zapleta najčitanijih knjiga i kultnih filmova – od "Da Vinčijevog koda" i serije The X-Files do filma JFK Olivera Stouna ili trilogije Zeitgeist, zavodljive političke fantastike koja je predstavljena kao dokumentarni film. Štaviše, namaštane teorije zavere su danas ključni sastojci i svih velikih urbanih legendi i verovanja u moć crne magije.
I prave zavere su svuda oko nas. Zato svako ko nije sasvim odvojen od realnosti ponekad poveruje u neku (izmišljenu) teoriju zavere. Štaviše, činjenica da s vremena na vreme pogrešimo predstavlja glavni dokaz da nismo izgubili zdrav razum i postali zombiji anestezirani veštim korporativnim ili političkim spinom.
Majstori za prikrivanje prljavih poslova nastaviće da pokušavaju da nas uspavaju. Nažalost, bajka o transparetnosti nije poslednje oružije neoliberalnih propagandista.
Nasuprot transparentnosti je "teorija zavere", za mnoge ružna reč koja se često – i sasvim pogrešno – vezuje za neobrazovane ljude i neevropske narode. Tako se sklonost teorijama zavere u Srbiji redovno navodi kao jedan od glavnih izvora zla koje nas navodno sprečava da "uđemo u Evropu".
Mnogi iskusni teoretičari zavere, ljudi koji nove i neobjašnjene pojave vole da pripišu tajnim planovima ili ciljevima moćnih grupa, od početka su bili sumnjičavi po pitanju transparentnosti. I u ovom slučaju se ubrzo pokazalo da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Transparentnost je ideološku nevinost izgubila u Gruziji. Predsednik Mihail Šakašvili je 2010. godine počeo da zida staklene, providne policijske stanice. Cilj mu je bio da "pokaže otvorenost i transparentnost" novih vlasti i navodno reformisanih snaga bezbednosti koje su bile poznate po uzimanju mita, iznudama i mučenju zatvorenika.
Godinu dana kasnije pojavili su se prvi snimci prebijanja zatvorenika u gruzijskim zatvorima – koji nisu napravljeni od stakla te su ostali, ako se držimo rogobatnog novogovora, transparentno netransparentni. Nedavno je otkriveno i da je bivši predsednik zloupotrebio desetine hiljada dolara iz državnog budžeta na, između ostalog, injekcije botoksa u jednoj od najskupljih njujorških klinika.
Iako nas već petnaestak godina zatrpavaju pričama o transparentnosti, kako pišu profesori Heri Vest i Tod Sanders, "mnogi ljudi osećaju da nešto nije onako kako nam govore – da je moć, uprpkos zvaničnih proklamacija, ostala nekako neprozirna". Oni sugerišu i da verovanje da možemo da saznamo šta se stvarno dešava "s one strane moći" predstavlja zavodljivu iluziju. Mit o transparentnosti umrtvljuje našu zdravu i sasvim racionalnu sumnjičavost i navodi nas da zaboravimo koliko puta smo ispali glupi što smo prihvatili ponuđene "istine" i zvanične verzije.
Dok je Gruzinima smena botoksiranog vođe omogućila da shvate šta se sve može sakriti iza transprentnosti, promena režima u Srbiji je mnogima dala priliku da preispitaju stav prema "teorijama zavere".
Istini za volju, ovde je i tokom prethodnih godina bilo ljudi koji su, na primer, bili sumnjičavi prema poreklu novih džipova u Njegoševoj ulici ili razlozima nestanka oronulih kućeraka na Neimaru koji se ekspresno pretvarani u nabubrele, karakteristično ružnjikave vile.
Postizborne hapšenja i optužnice su samo potvrdile da se, uglavnom, nije radilo o teorijama zavere, izmišljotinama ljubomornih ljudi koji vole da kleveću "vešte preduzetnike". Pokazalo se da su velike i male zavere od beskrupuloznih golja sa partijskom knjižicom ili vanstranačkom maskom pravile naše nove bogataše.
Ipak, u Srbiji nije reč samo o lako rešivim, tranzicionim zagonetkama. Mnogi sve ono što im se ne sviđa pokušavaju da objasne konstruišući svoje objašnjenje, prividno logičnu i jednostavnu teoriju zavere. Tako su neprijatelji Parade ponosa njeno organizovanje uglavnom tumačili kao izraz zapadne, "antisrpske zavere", dok su pobornici protivljenje Prajdu vezali za srpsku, "klerofašističku" zaveru.
Za brojne vlasnike istine u ideološki duboko podeljenoj Srbiji "teorija zavere" je pogrdan izraz za sve ono u šta veruje ona druga, "zla" strana. Zato se, kao i kada je reč o ušećerenoj slici transparentnosti, ni ružni sterotipi koji se vezuju uz teorije zavere neće lako menjati. Obe floskule će ostati verni saveznici zloupotreba moći i nerazumevanja, priručna sredstva kojima se mogu maskirati i opasne politike i odbijanje da se uzmu u obzir tuđi stavovi ili potrebe.
Ipak, Evropa je neke od najružnijih stranica istorije ispisala uz pomoć teorija zavere i odvratnih izmišljotinama koje su bile utkane u njih. Takozvani "Protokol sionskih mudraca" predstavlja zastrašujuće svedočanstvo o opasnostima koje ponekad skrivaju.
Ali i ljubav prema teorijama zavere ima duboke korene. Priča o tome da nije sve onako kako izgleda odavno je postala ključni deo zapleta najčitanijih knjiga i kultnih filmova – od "Da Vinčijevog koda" i serije The X-Files do filma JFK Olivera Stouna ili trilogije Zeitgeist, zavodljive političke fantastike koja je predstavljena kao dokumentarni film. Štaviše, namaštane teorije zavere su danas ključni sastojci i svih velikih urbanih legendi i verovanja u moć crne magije.
I prave zavere su svuda oko nas. Zato svako ko nije sasvim odvojen od realnosti ponekad poveruje u neku (izmišljenu) teoriju zavere. Štaviše, činjenica da s vremena na vreme pogrešimo predstavlja glavni dokaz da nismo izgubili zdrav razum i postali zombiji anestezirani veštim korporativnim ili političkim spinom.
Majstori za prikrivanje prljavih poslova nastaviće da pokušavaju da nas uspavaju. Nažalost, bajka o transparetnosti nije poslednje oružije neoliberalnih propagandista.
уторак, 12. новембар 2013.
Levo tržište
Karla Marksa su često nazivali "Bogom levice". Iako u Evropi nema mnogo ljudi koji danas priželjkuju njegov "drugi dolazak", povratak na planetu Zemlju bi za (ko)autora "Komunističkog manifesta" predstavljao bolno i frustrirajuće iskustvo.
Sačekala bi ga i brojna iznenađenja. Na primer, u Srbiji bi ovaj veliki neprijatelj slobodnog tržišta verovatno bio šokiran činjenicom da jedno od najrazvijenijih lokalnih tržišta funkcioniše na našoj neobičnoj levici. Naime, umesto velikih partija i moćnih sindikata imamo jednu surovu političku arenu na kojoj se uglavnom bore ljudi koji se izdaju za levičare. Tu je, kao i u Marksovim morama, "čovek čoveku vuk".
Trofej oko koga se vodi ova teška borba je veliki, ali relativno redak. Radi se o položaju "legitimnog" branioca ili glasogovornika različitih oštećenih i marginalizovanih grupa. San tipičnog (ne samo) srpskog levičarskog preduzetnika je da monopoliše pravo da javno govori ili o nekoj ugroženoj manjini ili u njeno ime. Zato se leva strana politike ovde uglavnom svela na skalameriju sastavljenu od stalno rastućeg broja autističnih politika identiteta.
Sledeći Marksovu logiku mogli bi da kažemo da na našoj levičarskoj "berzi" najbolje prolaze veliki akcionari ljudske patnje i stradanja. Na ovom ideološkom tržištu važi maksima "što gore to bolje". Zato svako stvarno ili zamišljeno zlo ne biva predstavljeno samo kao desničarsko već je ono, po pravilu, nacifikovano. Stalno se pojavljuju novi ambiciozni preduzetnici koji vole da parafraziraju antifašističku poemu "Prvo su došli..." i patetično poentiraju stihovima: "Zatim su došli po mene, ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni."
Štaviše, jedna od retkih stvari koja ujedinjuje ovdašnje zavađene "liberale" je mržnja prema srpskom nacionalizmu koji redovno opisuju kao "najgori" ili "klerofašistički". Tu se krije i jedan od razloga zašto ovdašnju "građansku levicu" srpski radnici uglavnom ne zanimaju.
Naime, pošto su i tokom devedesetih i danas mnoge "plave kragne" često bile na strani nacionalista, perjanice građanskih snaga ne kriju da veruju da se postkomunističke muke i jad radnika ne računaju, da je reč o samopovređivanju. Štaviše, mnogi smatraju da je radnička klasa ne samo zaslužila tranzicione patnje i poniženja već da treba dodatno da ispašta zbog saučesništva u rušenju "Koka-kola socijalizma".
Srpska angažovana građanska levica se praktično podelila u dve jalove "frakcije". Jedna je aktivistička i glasna struja koju bi mogli da nazovemo "partija samoživih". U njoj su bezbrojne nevladine organizacije, udruženja i inicijative u kojima se, po pravilu, broj aktivnih članova može izbrojati prstima jedne ruke. One predstavljaju dimnu zavesu levice i zavodljivu iluziju da ovde postoji organizovani otpor neoliberalnoj dominaciji i njenim zločinjenjima.
Druga je ćutljivija, uglavnom elitistička i moralizatorska struja koju možemo nazvati "partija zgađenih". U njoj dominira (neretko samoproglašena) inteligencija koja veruje da svi oni koji nisu dovoljno "liberalni" i "kulturni" ne treba da postoje. Štaviše, najveći Marksovi neprijatelji, predstavnici današnje verzije "vampirskog" kapitalizma i njegovih transnacionalnih policajaca, teško da su mogli da zamisle bolje saveznike od dve amorfne "frakcije" samozaljubljenih i samodovoljnih medijskih levičara.
Mnogi od ovih oportunista kao da ne žele da pobede čak ni u malim identitetskim bitkama koje vode. Ključne reči njihove borbe su radionice, projekti i donacije. Stiče se utisak da su neki stremili da postanu lovorikama (i pripadajučim apanažama) ovenčani prvoborci, a ne da ostvare velike ciljeve o kojima govore. Ne želim da sugerišem da treba da se oblače na buvljaku ili hodaju unaokolo u odrpanoj garderobi, ali ovde ima previše "Gucci" levičarki i tatinih i maminih anarhista u "Camper" cipelama da bi neko ono što govore uzeo ozbiljno.
Naravno, karikirani levičari nisu naš specijalitet. Slika Bernara Anri Levija, "šampanjskog socijaliste" koji putuje privatnim avionima i odseda u najskupljim hotelima, predstavlja, za jedne, teško dostižan ideal, ali, s druge strane, i odličnu ilustraciju lažne, NATO levice koja je postala deo neoliberalnog džet-seta i lukrativne "selebriti kulture".
I pisac "Kapitala" je postao roba. U popularnoj hipsterskoj radnji na Dorćolu tražnja za kasicama-prasicama u obliku Marksove biste je obično veća od ponude. Samom Marksu bi se u Srbiji verovatno više dopali penzioneri. Štaviše, da ne predstavljaju moćnu glasačku mašinu i naša realnost bi predstavljala izraz trijumfa logike kapitala, deveti krug marksističkog pakla.
Socijalistički raj je odavno izgubljen. Teško bi "otac levice" prepoznao ovdašnje ljutite paralevičare koji, umesto o redistribuciji, solidarnosti i bratstvu, vole da govore o sebi i svojim pravima. Ne znam šta su ovi aktivisti-preduzetnici zgađeni Srbijom i njenom radničkom klasom stigli da pročitaju, ali Marks nije napisao "egoistički manifest".
Sačekala bi ga i brojna iznenađenja. Na primer, u Srbiji bi ovaj veliki neprijatelj slobodnog tržišta verovatno bio šokiran činjenicom da jedno od najrazvijenijih lokalnih tržišta funkcioniše na našoj neobičnoj levici. Naime, umesto velikih partija i moćnih sindikata imamo jednu surovu političku arenu na kojoj se uglavnom bore ljudi koji se izdaju za levičare. Tu je, kao i u Marksovim morama, "čovek čoveku vuk".
Trofej oko koga se vodi ova teška borba je veliki, ali relativno redak. Radi se o položaju "legitimnog" branioca ili glasogovornika različitih oštećenih i marginalizovanih grupa. San tipičnog (ne samo) srpskog levičarskog preduzetnika je da monopoliše pravo da javno govori ili o nekoj ugroženoj manjini ili u njeno ime. Zato se leva strana politike ovde uglavnom svela na skalameriju sastavljenu od stalno rastućeg broja autističnih politika identiteta.
Sledeći Marksovu logiku mogli bi da kažemo da na našoj levičarskoj "berzi" najbolje prolaze veliki akcionari ljudske patnje i stradanja. Na ovom ideološkom tržištu važi maksima "što gore to bolje". Zato svako stvarno ili zamišljeno zlo ne biva predstavljeno samo kao desničarsko već je ono, po pravilu, nacifikovano. Stalno se pojavljuju novi ambiciozni preduzetnici koji vole da parafraziraju antifašističku poemu "Prvo su došli..." i patetično poentiraju stihovima: "Zatim su došli po mene, ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni."
Štaviše, jedna od retkih stvari koja ujedinjuje ovdašnje zavađene "liberale" je mržnja prema srpskom nacionalizmu koji redovno opisuju kao "najgori" ili "klerofašistički". Tu se krije i jedan od razloga zašto ovdašnju "građansku levicu" srpski radnici uglavnom ne zanimaju.
Naime, pošto su i tokom devedesetih i danas mnoge "plave kragne" često bile na strani nacionalista, perjanice građanskih snaga ne kriju da veruju da se postkomunističke muke i jad radnika ne računaju, da je reč o samopovređivanju. Štaviše, mnogi smatraju da je radnička klasa ne samo zaslužila tranzicione patnje i poniženja već da treba dodatno da ispašta zbog saučesništva u rušenju "Koka-kola socijalizma".
Srpska angažovana građanska levica se praktično podelila u dve jalove "frakcije". Jedna je aktivistička i glasna struja koju bi mogli da nazovemo "partija samoživih". U njoj su bezbrojne nevladine organizacije, udruženja i inicijative u kojima se, po pravilu, broj aktivnih članova može izbrojati prstima jedne ruke. One predstavljaju dimnu zavesu levice i zavodljivu iluziju da ovde postoji organizovani otpor neoliberalnoj dominaciji i njenim zločinjenjima.
Druga je ćutljivija, uglavnom elitistička i moralizatorska struja koju možemo nazvati "partija zgađenih". U njoj dominira (neretko samoproglašena) inteligencija koja veruje da svi oni koji nisu dovoljno "liberalni" i "kulturni" ne treba da postoje. Štaviše, najveći Marksovi neprijatelji, predstavnici današnje verzije "vampirskog" kapitalizma i njegovih transnacionalnih policajaca, teško da su mogli da zamisle bolje saveznike od dve amorfne "frakcije" samozaljubljenih i samodovoljnih medijskih levičara.
Mnogi od ovih oportunista kao da ne žele da pobede čak ni u malim identitetskim bitkama koje vode. Ključne reči njihove borbe su radionice, projekti i donacije. Stiče se utisak da su neki stremili da postanu lovorikama (i pripadajučim apanažama) ovenčani prvoborci, a ne da ostvare velike ciljeve o kojima govore. Ne želim da sugerišem da treba da se oblače na buvljaku ili hodaju unaokolo u odrpanoj garderobi, ali ovde ima previše "Gucci" levičarki i tatinih i maminih anarhista u "Camper" cipelama da bi neko ono što govore uzeo ozbiljno.
Naravno, karikirani levičari nisu naš specijalitet. Slika Bernara Anri Levija, "šampanjskog socijaliste" koji putuje privatnim avionima i odseda u najskupljim hotelima, predstavlja, za jedne, teško dostižan ideal, ali, s druge strane, i odličnu ilustraciju lažne, NATO levice koja je postala deo neoliberalnog džet-seta i lukrativne "selebriti kulture".
I pisac "Kapitala" je postao roba. U popularnoj hipsterskoj radnji na Dorćolu tražnja za kasicama-prasicama u obliku Marksove biste je obično veća od ponude. Samom Marksu bi se u Srbiji verovatno više dopali penzioneri. Štaviše, da ne predstavljaju moćnu glasačku mašinu i naša realnost bi predstavljala izraz trijumfa logike kapitala, deveti krug marksističkog pakla.
Socijalistički raj je odavno izgubljen. Teško bi "otac levice" prepoznao ovdašnje ljutite paralevičare koji, umesto o redistribuciji, solidarnosti i bratstvu, vole da govore o sebi i svojim pravima. Ne znam šta su ovi aktivisti-preduzetnici zgađeni Srbijom i njenom radničkom klasom stigli da pročitaju, ali Marks nije napisao "egoistički manifest".
четвртак, 24. октобар 2013.
уторак, 22. октобар 2013.
Opasna veza
Zoran Ćirjaković
Imenovanje Saše Mirkovića na mesto pomoćnika u Ministarstvu kulture i informisanja izazvalo je brojne reakcije. Ipak, smatram da glavni problem nije u tome što je Mirković suvlasnik medija sa sasvim netransparentnom vlasničkom strukturom.
Najviše zabrinjava njegova tvrdnja da "ima vrlo jasnu viziju šta se može uraditi kratkoročno, srednjoročno i dugoročno" sa našim ojađenim medijima. Štaviše, smatram da svi kojima je stalo do dobrog novinarstva treba da se plaše vizije jednog dokazano neuspešnog menadžera koji nikada nije radio kao novinar.
Mirković je godinama bio ne samo saučesnik u obesmišljavanju ideje B92-ke, nekada najotvorenijeg i najprofesionalnijeg medija u Srbiji, već i u sistematskom uništavanju slobodnog novinarstva u postmiloševićevskoj Srbiji.
Naravno, postoje mnogo lošiji mediji od B92-ke koju su Veran Matić i Saša Mirković posle 5. oktobra preoblikovali po meri sopstvenih ambicija i sposobnosti. Ali ne radi se samo o tome da se ova kuća ne može meriti istim aršinima kao i neki kriptomafijaški tabloid. Kada, bez previše preterivanja, od "svetionika" dobrog novinarstva napravite medijsku "krpu" u službi stranaka iz donedavno vladajuće koalicije onda to omogućava da mnogo lakše bude smanjen prostor slobode u svim drugim medijima.
Ne želim da sugerišem da je B92-ka devedesetih i tokom prvih godina posle pada Miloševića bila savršena, da nije bilo sumnjivih pristrasnosti i loših emisija. Ali jedino neko ko uvek ćuti nikada neće reći nešto pogrešno. Štaviše, ne samo da tada ovde nije bilo boljeg, već je to bio odličan medij pun ljudi nabijenih dobrom energijom, talentom i entuzijazmom.
Stalno smanjivanje inostranih donacija posle 5. oktobra jeste predstavljalo ozbiljan izazov. Ipak, na njega se moglo odgovoriti na različite načine. Veran Matić se opredelio da prihvati da dve vladajuće stranke, uglavnom preko javnih i funkcionerskih privatnih preduzeća, pokrivaju veliki deo gubitaka – i zauzvrat mobilnim telefonima praktično uređuju informativni program.
Pitanje da li je presudila nesposobnost, samoživost ili kombinacija različitih motiva je akademsko i, čak i za tužnu priču o B92, sve manje važno. Ono što je imenovanjem Mirkovića, koji je godinama bio Matićev najbliži saradnik i čovek od punog poverenja, postalo značajno jeste kako je izgledala "vizija" koju je donedavno sprovodio.
Demokratska stranka, godinama glavni nezvanični "sponzor" B92, funkcionisala je više kao pokret – labavi sklop sukobljenih interesnih grupa prožet galaktičkim ambicijama moralnih patuljaka na visokim položajima. Istovremeno, ključni urednici i neka od favorizovanih televizijskih lica na B92 postali su, u suštini, izaslanici i glasogovornici ovih frakcija, post-titoistički politički komesari i cenzori koji su, nažalost, prilično uspešno radili na iskorenjivanju dobrog novinarstva.
Srozavanje nivoa i partijska lojalnost prikrivani su na različite načine. Veran Matić je, Brankicu Stanković, koja poseduje redak spoj hrabrosti, ostrašćenosti, opsesivnosti i autističnosti koji je potreban za bavljenje nekim opasnim temama, iskoristio kao zaklon, priručno sredstvo za pacifikovanje novinara koji sebe nisu videli u mešavini stranačkog biltena i fanzina samozaljubljenog predsednika.
I "Insajder" i "Utisak nedelje" su upotrebljavani kao svojevrsna kamuflažna uniforma, zavodljiva iluzija da je B92 ostao slobodan medij za koji "nema zabranjenih tema" i "nedodirljivih ličnosti". U velikoj meri zahvaljujući ovim gledanim emisijama i zajedničkom minulom radu Matić je mogao da rasteruje neposlušne u tišini, bez buke i javnog negodovanja.
Naime, u senci fetišiziranog i slektivno nemilosrdnog "Insajdera" jedan pravi novinar ili nepartijski urednik nije mogao ni da pomisli da javno progovori o tome zašto je ućutkivan ili da nešto kaže o naručenim prilozima koje je morao da emituje. Čak i u očima "proevrospke" publike, one koja nije blagonaklono gledala na partijski informativni program, svako od nezadovoljnika je lako mogao da bude diskvalifikovan kao navodni eksponent "haškog lobija" ili prokazanih "antievropskih snaga".
Štaviše, mnogi su sami otišli, poniženi i frustrirani načinom na koji je završavana jedna divna medijska i, za mnoge, lična priča. Znam da u "Dinkićevoj zgradi" na Novom Beogradu još uvek ima i talentovanih izveštača i izuzetno moralnih ljudi, ali dobar novinar je na Matićevom i Mirkovićevom B92 odavno postao "ugrožena vrsta".
Ipak, u nedelu protiv B92 postoje olakšavajuće okolnosti. I u drugim zemljama u tranziciji pokazalo se da neoliberalni poredak i slobodno tržište nisu bili saveznici medijskih sloboda. Zato i da je Matić, umesto lojalnom Mirkoviću, "vlast u kući" predao menadžerima-profesionalcima pitanje je da li bi kritički orijentisano televizijsko novinarstvo moglo da preživi pritisak (demokratski izabrane) partijske države i simbioze marketinških agencija i paralelne vlasti koja je godinama funkcionisala u kabinetu svemoćnog predsednika.
Nažalost, neki mediji su pali još niže. Nekada takođe slobodarski, Radio Slobodna Evropa danas ne izaziva samo u mom stomaku mučninu kakvu je slušanje ostrašćenih Miloševićevih medijskih ratnika proizvodilo pre dve decenije. Dok je nekada u jednom ružnom i fatalističkom narativu sve vrvelo od opasnih "Šiptara" i "hrvatskih zveri", nepopravljivo zlo je u programu koji se emituje iz praškog studija postalo srpsko ili, ono najveće i najružnije, "srbijansko".
Kažu da se na B92 malo toga promenilo. Čak su i urednici-cenzori ostali isti. Naravno, novi su zahtevni vlasnici državno-partijskih telefona. Među njima je sada i Saša Mirković, jedan od retkih ljudi koji su dobili priliku da se nađu na oba kraja ove antidemokratske "žice" – opasne veze koja je ovde odavno postala deo jedne pogrešne vizije medija.
Imenovanje Saše Mirkovića na mesto pomoćnika u Ministarstvu kulture i informisanja izazvalo je brojne reakcije. Ipak, smatram da glavni problem nije u tome što je Mirković suvlasnik medija sa sasvim netransparentnom vlasničkom strukturom.
Najviše zabrinjava njegova tvrdnja da "ima vrlo jasnu viziju šta se može uraditi kratkoročno, srednjoročno i dugoročno" sa našim ojađenim medijima. Štaviše, smatram da svi kojima je stalo do dobrog novinarstva treba da se plaše vizije jednog dokazano neuspešnog menadžera koji nikada nije radio kao novinar.
Mirković je godinama bio ne samo saučesnik u obesmišljavanju ideje B92-ke, nekada najotvorenijeg i najprofesionalnijeg medija u Srbiji, već i u sistematskom uništavanju slobodnog novinarstva u postmiloševićevskoj Srbiji.
Naravno, postoje mnogo lošiji mediji od B92-ke koju su Veran Matić i Saša Mirković posle 5. oktobra preoblikovali po meri sopstvenih ambicija i sposobnosti. Ali ne radi se samo o tome da se ova kuća ne može meriti istim aršinima kao i neki kriptomafijaški tabloid. Kada, bez previše preterivanja, od "svetionika" dobrog novinarstva napravite medijsku "krpu" u službi stranaka iz donedavno vladajuće koalicije onda to omogućava da mnogo lakše bude smanjen prostor slobode u svim drugim medijima.
Ne želim da sugerišem da je B92-ka devedesetih i tokom prvih godina posle pada Miloševića bila savršena, da nije bilo sumnjivih pristrasnosti i loših emisija. Ali jedino neko ko uvek ćuti nikada neće reći nešto pogrešno. Štaviše, ne samo da tada ovde nije bilo boljeg, već je to bio odličan medij pun ljudi nabijenih dobrom energijom, talentom i entuzijazmom.
Stalno smanjivanje inostranih donacija posle 5. oktobra jeste predstavljalo ozbiljan izazov. Ipak, na njega se moglo odgovoriti na različite načine. Veran Matić se opredelio da prihvati da dve vladajuće stranke, uglavnom preko javnih i funkcionerskih privatnih preduzeća, pokrivaju veliki deo gubitaka – i zauzvrat mobilnim telefonima praktično uređuju informativni program.
Pitanje da li je presudila nesposobnost, samoživost ili kombinacija različitih motiva je akademsko i, čak i za tužnu priču o B92, sve manje važno. Ono što je imenovanjem Mirkovića, koji je godinama bio Matićev najbliži saradnik i čovek od punog poverenja, postalo značajno jeste kako je izgledala "vizija" koju je donedavno sprovodio.
Demokratska stranka, godinama glavni nezvanični "sponzor" B92, funkcionisala je više kao pokret – labavi sklop sukobljenih interesnih grupa prožet galaktičkim ambicijama moralnih patuljaka na visokim položajima. Istovremeno, ključni urednici i neka od favorizovanih televizijskih lica na B92 postali su, u suštini, izaslanici i glasogovornici ovih frakcija, post-titoistički politički komesari i cenzori koji su, nažalost, prilično uspešno radili na iskorenjivanju dobrog novinarstva.
Srozavanje nivoa i partijska lojalnost prikrivani su na različite načine. Veran Matić je, Brankicu Stanković, koja poseduje redak spoj hrabrosti, ostrašćenosti, opsesivnosti i autističnosti koji je potreban za bavljenje nekim opasnim temama, iskoristio kao zaklon, priručno sredstvo za pacifikovanje novinara koji sebe nisu videli u mešavini stranačkog biltena i fanzina samozaljubljenog predsednika.
I "Insajder" i "Utisak nedelje" su upotrebljavani kao svojevrsna kamuflažna uniforma, zavodljiva iluzija da je B92 ostao slobodan medij za koji "nema zabranjenih tema" i "nedodirljivih ličnosti". U velikoj meri zahvaljujući ovim gledanim emisijama i zajedničkom minulom radu Matić je mogao da rasteruje neposlušne u tišini, bez buke i javnog negodovanja.
Naime, u senci fetišiziranog i slektivno nemilosrdnog "Insajdera" jedan pravi novinar ili nepartijski urednik nije mogao ni da pomisli da javno progovori o tome zašto je ućutkivan ili da nešto kaže o naručenim prilozima koje je morao da emituje. Čak i u očima "proevrospke" publike, one koja nije blagonaklono gledala na partijski informativni program, svako od nezadovoljnika je lako mogao da bude diskvalifikovan kao navodni eksponent "haškog lobija" ili prokazanih "antievropskih snaga".
Štaviše, mnogi su sami otišli, poniženi i frustrirani načinom na koji je završavana jedna divna medijska i, za mnoge, lična priča. Znam da u "Dinkićevoj zgradi" na Novom Beogradu još uvek ima i talentovanih izveštača i izuzetno moralnih ljudi, ali dobar novinar je na Matićevom i Mirkovićevom B92 odavno postao "ugrožena vrsta".
Ipak, u nedelu protiv B92 postoje olakšavajuće okolnosti. I u drugim zemljama u tranziciji pokazalo se da neoliberalni poredak i slobodno tržište nisu bili saveznici medijskih sloboda. Zato i da je Matić, umesto lojalnom Mirkoviću, "vlast u kući" predao menadžerima-profesionalcima pitanje je da li bi kritički orijentisano televizijsko novinarstvo moglo da preživi pritisak (demokratski izabrane) partijske države i simbioze marketinških agencija i paralelne vlasti koja je godinama funkcionisala u kabinetu svemoćnog predsednika.
Nažalost, neki mediji su pali još niže. Nekada takođe slobodarski, Radio Slobodna Evropa danas ne izaziva samo u mom stomaku mučninu kakvu je slušanje ostrašćenih Miloševićevih medijskih ratnika proizvodilo pre dve decenije. Dok je nekada u jednom ružnom i fatalističkom narativu sve vrvelo od opasnih "Šiptara" i "hrvatskih zveri", nepopravljivo zlo je u programu koji se emituje iz praškog studija postalo srpsko ili, ono najveće i najružnije, "srbijansko".
Kažu da se na B92 malo toga promenilo. Čak su i urednici-cenzori ostali isti. Naravno, novi su zahtevni vlasnici državno-partijskih telefona. Među njima je sada i Saša Mirković, jedan od retkih ljudi koji su dobili priliku da se nađu na oba kraja ove antidemokratske "žice" – opasne veze koja je ovde odavno postala deo jedne pogrešne vizije medija.
Ideologija zdravog razuma
Ideologija zdravog razuma
Zoran Ćirjaković
Ratovi su ovde odavno završeni, ali borbe se vode na sve više frontova. Minijaturne armije namrgođenih boraca za brojna prava i velike istine obično nemaju mnogo saveznika, ali imaju zajedničkog neprijatelja – ideologiju.
Podmladak jedne stranke je tako saopštio da nema ništa protiv homosekulanosti, ali se protivi da mladima ideologija homseksualizam bude "servirana kao nešto dobro i pozitivno". U drugom političkom rovu ukopali su se oni koji tvrde da je svetosavlje "ideologija izgrađena na fuziji crkve, države i nacije" i da predstavlja "najjači izvor netolerancije u srpskom društvu".
Ideologija je postala ružna reč, etiketa koja se lako lepi na neistomišljenike. Mnogi pokušavaju da se oslobode te stigme. Mirnes Kovač, politički analitičar iz Sarajeva, tako piše da se islamu "nameće luđačka košulja radikalne i militantne ideologije". Ipak, ima i onih koji veruju da još uvek postoje dobre ideologije. "Jedina i glavna ideologija danas je kako ljudima obezbediti posao i da normalno žive", izjavio je Mlađan Dinkić.
Ali bivši ministar je samo jedan od ovdašnjih dobrih "đaka" slavne britanske političke učiteljice. Margaret Tačer je dala najzavodljiviju definiciju ideologije ne samo svih naših postpetoktobarskih vlada već i skoro svih vlada u današnjem svetu – "ne postoji alternativa". Njeni neprijatelji su to nazvali "zombi ideologijom". Nikada ranije jedna vizija nije toliko umrtvila ljudsku imaginaciju kao tržišni fundamentalizam koji je "čelična lejdi" inaugurisala kao još uvek obavezni deo programa svih partija koje u Evropi imaju šansu da dođu na vlast.
Rat protiv ideologije se ove jeseni razbuktao širom sveta. Barak Obama tvrdi da se bori protiv "ideoloških zahteva" republikanaca. Vladimr Putin je digao glas protiv ideologije "američke izuzetnosti", imperijalističkog kreda koje u SAD postoji u dve, naravno ideološke, verzije. Desničari smatraju da je Bog izabrao Ameriku, dok levičari veruje da su nosači aviona i bespilotne letilice liberalne supersile zamenili dobrog ali nekako malaksalog Boga.
Najgore ipak prolaze ideologije kojima je dodat prefiks "neo". Čak i mnogi liberali koji veruju da konzervativizam i nije toliko loš smatraju da je neokonzervativizam strašan. Sve je više i idolopoklonika liberalizma koji se zgražavaju na sam pomen neoliberalizma.
Predmetak "neo" je i kod nas zamenio negativne superlative. Prošle nedelje je jedna beogradska ekspertkinja porast nasilja u školama vezala za pojavu "neonacionalizma". Mnogi urbani puritanci veruju da je folk, ipak, u redu, ali da neofolk predstavlja vrhunsko zlo.
Dok je dodatak "neo" ostao crvena marama koja privlači odijum intelektualnih preduzetnika, prefiks "post" je postao svojevrsni idejni teflon – čak se i argumentovane, zaslužne kritike na njega teško lepe. Zato se ta etiketa često kači na sumnjive projekte i vizije koje nam se sugerišu kao dobre ili neutralne, navodno postideološke.
Mnogima je teško da prihvate da u priči o ideologiji danas nema nevinih. Kako reče Luj Altiser, veliki francuski (post)marksista, "ideologija nema spoljašnjost". Iz nje se više ne može izaći. Čak i stvari koji nam deluju sasvim zdravorazumski ili kao izraz normalnosti često imaju moćnu – i potencijalno opasnu – ideološku dimenziju.
Da ideologija ništa ne ostavlja po strani može se ilustrovati i na primeru gej prava. U Nemačkoj i Holandiji odnedavno se pojavio "homonacionalizam", kako je Džasbir Puar, profesorka rodnih studija na Ratdžers univerzitetu, nazvala pojavu da veću inkluziju prati povećavanje broja pripadnika gej populacije koji izržavaju ekstremističke i šovinističke stavove prema zajednicama koje smatraju netolerantnim. Nažalost, i kod nas rečnik nekih boraca za LGBT prava sve češće podseća na ružan govor mržnjom nabijenih homofoba.
Verovanje da je po mnogim važnim političkim pitanjima moguće zauzeti objektivan ili naučni stav predstavlja opasnu zabludu. Nije reč samo o tome da naše shvatanje racionalizujemo kao istinu, promišljenu i sofisticiranu misao, a tuđe kao bezumlje plaćenika ili loših ljudi hipnotisanih (zlim) ideologijama.
Ideologija zdravog razuma omogućava i da pokušaji razumevanja suprotnih stavova budu olako diskvalifikovani kao opravdavanje nasilja, što ukida čak i samu mogućnost dijaloga o mnogim važnim pitanjima. Zato naš "zdrav razum" lako postane opasna ideologija, podmukli neprijatelj pokušaja da okončamo bar neke od iscrpljujućih političkih ratova.
Zoran Ćirjaković
Ratovi su ovde odavno završeni, ali borbe se vode na sve više frontova. Minijaturne armije namrgođenih boraca za brojna prava i velike istine obično nemaju mnogo saveznika, ali imaju zajedničkog neprijatelja – ideologiju.
Podmladak jedne stranke je tako saopštio da nema ništa protiv homosekulanosti, ali se protivi da mladima ideologija homseksualizam bude "servirana kao nešto dobro i pozitivno". U drugom političkom rovu ukopali su se oni koji tvrde da je svetosavlje "ideologija izgrađena na fuziji crkve, države i nacije" i da predstavlja "najjači izvor netolerancije u srpskom društvu".
Ideologija je postala ružna reč, etiketa koja se lako lepi na neistomišljenike. Mnogi pokušavaju da se oslobode te stigme. Mirnes Kovač, politički analitičar iz Sarajeva, tako piše da se islamu "nameće luđačka košulja radikalne i militantne ideologije". Ipak, ima i onih koji veruju da još uvek postoje dobre ideologije. "Jedina i glavna ideologija danas je kako ljudima obezbediti posao i da normalno žive", izjavio je Mlađan Dinkić.
Ali bivši ministar je samo jedan od ovdašnjih dobrih "đaka" slavne britanske političke učiteljice. Margaret Tačer je dala najzavodljiviju definiciju ideologije ne samo svih naših postpetoktobarskih vlada već i skoro svih vlada u današnjem svetu – "ne postoji alternativa". Njeni neprijatelji su to nazvali "zombi ideologijom". Nikada ranije jedna vizija nije toliko umrtvila ljudsku imaginaciju kao tržišni fundamentalizam koji je "čelična lejdi" inaugurisala kao još uvek obavezni deo programa svih partija koje u Evropi imaju šansu da dođu na vlast.
Rat protiv ideologije se ove jeseni razbuktao širom sveta. Barak Obama tvrdi da se bori protiv "ideoloških zahteva" republikanaca. Vladimr Putin je digao glas protiv ideologije "američke izuzetnosti", imperijalističkog kreda koje u SAD postoji u dve, naravno ideološke, verzije. Desničari smatraju da je Bog izabrao Ameriku, dok levičari veruje da su nosači aviona i bespilotne letilice liberalne supersile zamenili dobrog ali nekako malaksalog Boga.
Najgore ipak prolaze ideologije kojima je dodat prefiks "neo". Čak i mnogi liberali koji veruju da konzervativizam i nije toliko loš smatraju da je neokonzervativizam strašan. Sve je više i idolopoklonika liberalizma koji se zgražavaju na sam pomen neoliberalizma.
Predmetak "neo" je i kod nas zamenio negativne superlative. Prošle nedelje je jedna beogradska ekspertkinja porast nasilja u školama vezala za pojavu "neonacionalizma". Mnogi urbani puritanci veruju da je folk, ipak, u redu, ali da neofolk predstavlja vrhunsko zlo.
Dok je dodatak "neo" ostao crvena marama koja privlači odijum intelektualnih preduzetnika, prefiks "post" je postao svojevrsni idejni teflon – čak se i argumentovane, zaslužne kritike na njega teško lepe. Zato se ta etiketa često kači na sumnjive projekte i vizije koje nam se sugerišu kao dobre ili neutralne, navodno postideološke.
Mnogima je teško da prihvate da u priči o ideologiji danas nema nevinih. Kako reče Luj Altiser, veliki francuski (post)marksista, "ideologija nema spoljašnjost". Iz nje se više ne može izaći. Čak i stvari koji nam deluju sasvim zdravorazumski ili kao izraz normalnosti često imaju moćnu – i potencijalno opasnu – ideološku dimenziju.
Da ideologija ništa ne ostavlja po strani može se ilustrovati i na primeru gej prava. U Nemačkoj i Holandiji odnedavno se pojavio "homonacionalizam", kako je Džasbir Puar, profesorka rodnih studija na Ratdžers univerzitetu, nazvala pojavu da veću inkluziju prati povećavanje broja pripadnika gej populacije koji izržavaju ekstremističke i šovinističke stavove prema zajednicama koje smatraju netolerantnim. Nažalost, i kod nas rečnik nekih boraca za LGBT prava sve češće podseća na ružan govor mržnjom nabijenih homofoba.
Verovanje da je po mnogim važnim političkim pitanjima moguće zauzeti objektivan ili naučni stav predstavlja opasnu zabludu. Nije reč samo o tome da naše shvatanje racionalizujemo kao istinu, promišljenu i sofisticiranu misao, a tuđe kao bezumlje plaćenika ili loših ljudi hipnotisanih (zlim) ideologijama.
Ideologija zdravog razuma omogućava i da pokušaji razumevanja suprotnih stavova budu olako diskvalifikovani kao opravdavanje nasilja, što ukida čak i samu mogućnost dijaloga o mnogim važnim pitanjima. Zato naš "zdrav razum" lako postane opasna ideologija, podmukli neprijatelj pokušaja da okončamo bar neke od iscrpljujućih političkih ratova.
Пријавите се на:
Постови (Atom)
ЗАПАД ИЛИ ЗАВЕТ, ЖИВИ СРБИ КАО ПРИМИСАО
Овај краћи текст сам издвојио из дописаног за нову верзију јако дугачког текста ИЗМИШЉАЊЕ КОЛОНИЈАЛИЗМА, који приређујем за рукопис књиге „З...
